69. Slovenski Snežnik

→ 13. 03. 2011.   PD Glas Istre,  voditelj Ervino 48.

Moj prvi izlet ove godine, a treći put na Snežniku.

Snežnik je najviši vrh Slovenskog krasa, visok je 1796 m. Rimljani ga spominju u svojoj literaturi pod nazivom Mons Albius – Bijela planina.

Vrijeme nam je bilo oblačno i sve je bilo u sivo bijelim tonovima. Lako sam se prepustila tom hladnom svijetu bez boja, jer su mi misli često bile zaokupirane Japanom. Za Japan me vežu predivne uspomene i zato mi je zauvijek ostao u srcu. Dok smo po Snežniku hodali u koloni jedan za drugim, sjetila sam se jednog susreta s jednom malom djevojčicom u jednom parku u Japanskom gradu Kobe. Bio je sunčan zimski dan i ja sam otišla pojesti sendvič u jedan park. Na klupi nasuprot mene sjedila je jedna mala djevojčica koja je držala neku kutiju na krilu i nešto šaputala. U jednom trenutku smo se pogledale, razmijenile osmjehe i tad sam je upitala šta ima u toj kutiji. Pozvala me k sebi i pokazala mi malog hrčka.Rekla mi je da ga je donijela da uživa na suncu. Pitala sam je ako mu smijem dati malo kruha, ali mi je ona rekla da on jede samo neke sjemenke, izvadila je iz džepa par sjemenki, dala ih meni i rekla mi je da ga sad mogu nahraniti. Kad je hrčak pojeo sjemenke, djevojčica je zatvorila kutiju, rekla mi je da mora ići doma jer ide u školu i pitala me da li ću i sutra biti tu. Rekla sam da sutra idem u Yokohamu. Pozdravile smo se i poklonile jedna drugoj osmijeh. Zašto mi je taj susret ostao u sjećanju? Zato što smo obe pričale na svojem jeziku, ona japanski, ja hrvatski. Niti je ona znala hrvatski, a niti sam ja znala japanski…ali mi smo se doslovno tada sve razumijele. Kad ljudi komuniciraju srcem onda se zaista razumiju bez obzira kojim jezikom govore!

Tako sam ja hodala u koloni po Snežniku, gazila snijeg i razmišljala.

Ovaj put je bilo jako malo ljudi na Snežniku. Negdje blizu vrha srela sam Živanu. Ona mi je rekla da je malo dalje sve zaleđeno i da ne ide na vrh. Odlučila sam da se i ja vratim s njom nazad. Tako sam opet završila s Riječanima…haha, ne mogu ja bez njih! Dole u domu sam srela i Rovinježe.

Od mojih pedeset planinara iz Glasa Istre, samo nas nekolicina nije išlo skroz na vrh. Meni to i nije bitno…bitan je put, a ne cilj.

67. Tebi

08. 03. 2011.

Šta je stvarnost?

Ono što vidim.

Ono što čujem.

Ono što dodirujem.

A da nemam vid,

Ni sluh,

Ni osjećaje,

Šta bi tada bila

Moja stvarnost?

Misao!

Ne…nisi umro.

Ne umire se od smrti.

Umre se onda

Kad nitko ne misli na tebe.

66. Povodom Dana Žena

→ 06. 03. 2011.

Povodom Dana žena predlažem da pročitate knjigu Ukradeno lice. Autorica je mlada Afganistanka Latifa.

 

Životu uvijek dođe kraj,

Čemu biti pokorna?

Ako pokornost čini moj život,

Šta će mi takav život?

U ropstvu,

Kapi zlata mogu padati,

Nebu tada ću se obratiti:

Što će mi takva kiša?


– tekst  iz knjige

 

 

65. ELEKTRA po Euripidu

→  04. 03. 2011.

Elektra po Euripidu

prema preradbi Mani Gotovac iz 1988 godine

redatelj, scenograf, kostimograf i koreograf Damir Zlatar Frey

dramaturginja Željka Udovičić Pleština

skladatelj Darko Hajser

igraju : Branka Cvitković, Helena Minić, Lana Gojak, Vasil Zafirčev, Tomislav Kvartuč, Zoran Kelava, Damjan Simić, David Belas, Elda Kosanović Radovik, Gordana šimić

Sinoć sam u INK u Puli gledala generalnu probu predstave Elektra, redatelja Damira Zlatara Freya. Volim kazalište i u zadnje vrijeme idem dosta često. Nikad još nisam gledala generalnu probu neke predstave. Osjećala sam se kao da sam na premijeri predpremijere. Moj prijatelj i ne sluti koliko me usrećio što mi je omogućio da gledam predstavu. Hvala Domenico!

Prošle godine sam gledala Salomu od istog redatelja. Redatelj Damir Zlatar Frey nam je u obe predstave davnu prošlost na izuzetan način ukomponirao u sadašnje vrijeme. Skoro da i nema razlike između davnih prethistorijskih i današnjih događanja u svijetu. Pitanje koje ostaje nakon gledanja tih predstava je: da li se čovjek pored tako ogromnog tehnološkog razvitka uopće pomakao milimetar od svoje iskonske zle kobi? Želja za vladanjem, osvajanjem, pohlepa, ubojstva, moć…i sve to pod krinkom služenja svojoj obitelji, svom narodu i svom Bogu! Jako smo osjetljivi na svoj narod, na svoju državu, na svojeg Boga, na svoju obitelj…ali smo isto tako spremni da iz “ljubavi” prema njima “opravdano” pogazimo sve moralne vrijednosti koje smo već odavno trebali naučiti! Da li nam takve predstave samo na trenutak iskristaliziraju što i kako napraviti u nekim životnim situacijama, pa jedno vrijeme živimo na taj način dok nas opet neka sila ne odnese na krivu stranu? Da li je čovjek zaista tako slab da koliko god sluša, čita, gleda, uči, da opet ponovo i ponovo radi iste greške i ponovo pada na životnim ispitima!?

Predstava je predobra…scenografija savršena, glazba odlična, a glumci vrhunski. Bravo!!!