48. Bijele stijene

03. 07. 2010.    Danas idem sa PD ” Elektroistra ” na Bijele stijene. Vodi nas Serđo…kad on vodi znam da će izlet biti lijep i zanimljiv. Ja sam tu s Karmen i Marinom. Ante nam se pridružio u Pazinu.Vozimo se do mjesta Tuk, tu je planinarski dom, a onda uz Matić poljanu, pa šumskim putem i konačno se iskrcavamo iz busa.

Naš izlet započinje od Samarskih stijena i onda idemo Vihoraškim putem na Bijele stijene.

U knjizi Alana Čaplara piše : Vihoraški put prolazi kroz potpuno bespuće po veoma divljem terenu pa je veoma težak i naporan. To je najteži put u Hrvatskoj.

Bijele i Samarske stijene imaju status strogog prirodnog rezervata. To je područje sa najstrožim režimom zaštite.

Bijele stijene su posebno područje u masivu Velike Kapele. To je skup brojnih okomitih, bijelih i do pedeset metara visokih stijena. To su naši Dolomiti! Jedinstven geomorfološki fenomen krasa u okrilju šume. Stijene raznih oblika uzdižu se iz dubokih, neprohodnih ponikva i provalija sa vječnim snijegom na dnu. U vršnom dijelu Stijena šuma je nedirnuta, kao prašuma. Prava divljina! Pojedine stijene imaju imena : Kapelica, Slonova brada, Biskupska kapa, Ljuska, Prsti…

Prsti su simbol Bijelih stijena.

Ljuska je prirodni usijek između visokih stijena. To je jedno od najdojmljivjih i najnepristupačnijih mjesta u Bijelim stijenama.

Na vrhovima stijena raste runolist.

Naše hodanje kroz tu nedirnutu divljinu započinje samo manjim djelom po području Samarskih stijena i nastavljamo Vihoraškim putem prema Bijelim stijenama. Visoko u krošnjama stabala krešte gavrani…dok smo se vozile u busu, Karmen i ja smo pričale o Saturnu i njegovom utjecaju na ljude…gavrani su Saturnove ptice!

Dok hodamo kroz šumu nailazimo na područje gdje se temperatura spušta do blizu nule…iz obližnjih stijena pri dnu izlazi hladan zrak i rashlađuje okolinu. Približim se tim špiljama i vidim da je u njima snijeg! Nastavljamo dalje kroz šumu, prolazimo pored stijena koje se uzdižu u raznim oblicima. Na stijenama raste runolist i drugo cvijeće. Došli smo do mjesta gdje se razdvaja lakši i teži put. Nas desetak idemo težim putem prema Ljuski. Moramo se spustiti po visokoj stijeni. Armando mi pokazuje kako da se hvatam za stijenu i uspjela sam se spustiti. Put nas vodi dalje pored i preko stijena. Malo sam se izgrebala ali meni je tu u ovoj galeriji stijena predobro. Nakon nekoliko sati stižemo pred sam vrh. Sad se moramo popeti gore. Tu su postavljene sajle da nam olakšaju penjanje. Na vrhu su se rascvijetali runolisti…prekrasno cvijeće. Vrh je visok 1330 m. Pogled s njega je prekrasan. Silazimo i vraćamo se natrag. U povratku smo došli do jedne špilje a pred njom su dvije gromade snijega. I tu je temperatura blizu nule, malo sam se rashladila pa sam onda nastavila dalje. Neznam koliko smo hodali do busa, ali činilo se kao cijela vječnost…kao da ovoj divljini nema kraja.

Bus je došao po nas na jednom šumskom putu i odvezli smo se u Tuk u planinarski dom.

Pozdrav svima iz PD Elektroistra, bilo mi je lijepo s vama…super ste svi!

Danas mi je bilo predobro…mislim da ću spavati slijedeća tri dana zaredom, haha.

8 misli o “48. Bijele stijene”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s