50. Begunjščica – sLOVEnija

25. 07. 2010.   Evo me i danas opet na Vratima Jadrana gdje čekam Riječane iz PD Kamenjak. Danas idem s njima ponovo u Sloveniju. Idemo u Gorenjsku osvajati Karavanke. Bus nas vozi pravac Ljubljana – Tržič – Ljubelj. Vodič izleta je Sandra i to njoj je prvi izlet koji vodi. U busu vidim planinare s kojiima sam bila prošli put na izletu. Tu je i Darko sa Tanjom…i naravno moja Živana!

Vrijeme nam je dobro, sunčano i nije pretoplo. A od onog dogovora sa samom sobom, da neću više planinariti do zime, nije bilo ništa. Kad su planine u pitanju više ne vjerujem sama sebi! Do sada me samo posao spriječavao da neidem na neki izlet.

Stigli smo do Ljubelja. Žičarom se odvozimo do doma na Zelenici. Ova vožnja žičarom je super. Puše neki hladan vjetar i sva sam se naježila od hladnoće. Uskoro silazimo sa žičare i započinjemo hodati. Prvi dio staze prelazi preko sipara, a meni izgleda kao kad hodam uz morsku obalu…zanimljivo. Ja sam naravno zadnja. Malo ubrzam korak i nađem si mjesto u koloni gdje sam sama! Dovoljno daleko sam od onih na kraju kolone, a isto sam tako udaljena od ovih ispred mene. E sad se mogu prepustiti Begunjščici. Plavi zvončići što rastu u stijeni kradu moj pogled. Pod mojim koracima odzvanjaju kamenčići. Udišem zrak tako čist i pun sunca. Iznad mene oblaci plutaju svojim plavim prostranstvima. Dole iz zelene doline neki mir prelazi u mene. Gledam obližnje planine i hodam.

Tu sam bila s Tobom prije puno godina. Tu smo prvi put skijali zajedno….još uvijek Te vodim svugdje sa sobom!

Odjednom se ispred mene otvori pogled na Triglav. Djeluje mi jako velik. Gledam ga sa strahopoštovanjem i divljenjem.

Gledam nizinu koja se ispružila kroz pola Slovenije. Bled se svjetluca kao malena lokvica vode. Naselja i gradovi skoro da se i ne primjećuju u toj zelenoj oazi okruženoj visokim Alpama.

Nastavljam dalje i uskoro se jedan dio naše grupe razdvaja i odlazi prema Roblekovom domu, a mi ostali idemo prema vrhu. Sada je već puno toplije. Osjećam kako me sunce peče po rukama. Tu nailazimo na puno planinara.

Stižemo na vrh. Begunjščica je visoka 2063 m. Pogled s vrha je prelijep. Vidi se Austrija s jedne strane, a s druge Slovenija.

Sjedimo na vrhu i jedemo. Crne ptice oblijeću oko nas i bez straha se spuštaju u našoj blizini. Jedu hranu koju im dajemo i lete dalje. Neznam dali su to neke vrane ili svrake…ili su jako pitome ili su jako gladne!

Nakon kratkog odmora spuštamo se do Roblekovog doma. Tu sam popila odličan čaj. A zatim idemo dalje, po drugoj strani planine prema Ljubelju. Danas ćemo proći ovu planinu skroz naokolo nje. Malo hodam sa Živanom i Borisom i spuštamo se prema još jednom domu. Tu na jednom brežuljku krave sa malim telcima brste travu. Boris i ja odlazimo do njih, a Živana nas slika. Dole kod doma se opet kratko zaustavljamo pa opet nastavljamo dalje.

Sad hodam sa Tanjom. Ona mi priča o jednoj knjizi koju čita. Kaže mi kako je jedan Aboridžin rekao da će se ljudi promijeniti tek kad shvate da se novac ne može jesti! Lijepo je to rekao, zaista!

Došli smo do puta koji vodi kroz dva tunela koji su uklesani u stijeni. Stavljamo lampe i hodamo kroz njih. Nakon izlaska iz tunela još smo malo hodali i ubrzo smo se spustili u Ljubelj.

Današnji je izlet bio prekrasan. Begunjščica je predivna planina.

Pozdravljam sve ” Kamenjake ” a Sandri čestitke na odabiru planine i uspješnom izletu!

49. Matajur – I feel sLOVEnija

11. 07. 2010.    Budim se u tri ujutro i nije mi bed jer danas putujem u Sloveniju. Mislim da bi mi Slovenija trebala dati državljanstvo koliko je volim!  Marina dolazi po mene u četiri sata i odlazimo prema Pazinu gdje nas čeka Ante. Nas troje idemo danas sa PD Kamenjak Rijeka u Sloveniju na Matajur. Na Vratima Jadrana se pridružujemo Riječanima. Naši planinari iz Glasa Istre su jučer otišli na dvodnevni izlet u Sloveniju na Krn…Matajur je blizu Krna pa ćemo si mahati, haha.

Meni je jako drago što sam ponovo sa Živanom. Voditelj izleta je Žarko. Najprije odlazimo prema Sloveniji pa onda nastavljamo prema Italiji. Na auto putu prema Udinama konačno stajemo i pijem kavu. Matajur se nalazi na granici Slovenije i Italije, pa se malo vozimo po Sloveniji, malo po Italiji. Zaustavljamo se u mjestu Avsa odakle započinjemo hodati prema Matajuru. Sunce nemilosrdno grije, ali je dobro što na početku hodamo kroz šumu…vrućina usporava moje korake i moje misli. Možda bi preko ljeta bilo bolje držati se mora, a po zimi planinariti…čvrsto sam odlučila, ovo mi je zadnji izlet i dok ne zahladni neka me planine čekaju! Zadovoljna sam sa svojom odlukom. Hodam dalje i topim se…Izlazimo na čistinu. Pogled nam se otvara na Julijske Alpe…gledam Krn, vrh mu je prekriven oblacima. I ovdje ima malo oblaka na nebu pa je dobro kad svako malo sakriju sunce. Tu su livade pune cvijeća. Živana, Boris i ja čvrsto držimo kraj kolone…dosta smo iza svih, pa nas svako toliko netko dočeka i upozorava da se požurimo. A čemu žurba? Kako doživjeti svu ovu ljepotu kroz koju hodam ako žurim? Kako se prepustiti svim bojama, mirisima, vidicima…Mi i dalje hodamo našim tempom. Ispod jednog drveta se zaustavljamo i jedemo svoje obroke…super nam je…Nastavljamo dalje pod vrelim zrakama sunca…ajajaj kako mi je vruće! A šta mi drugo preostaje, prepuštam se vrućini i hodam dalje. Tamo skroz gore na vrhu Matajura je mala crkva…još ima dosta do nje. Sada smo ostali samo Boris i ja. Pokazuje mi betonske stupiće koji su nekad označavali granicu Jugoslavije i Italije, a sada granicu Slovenije i Italije…svaki stupić ima drugi broj. Ako je to tako sada hodamo po Talijanskoj strani Matajura. Uskoro i mi stižemo na vrh.

Matajur je dio predalpskog gorja. Uzdiže se iznad Kobaridske kotline i Slovenske Benečije.Vrh je visok 1642 m i nalazi se na Talijanskoj strani planine. Najviši vrh na Slovenskoj strani je Mrzli vrh i visok je 1358 m.

Naša ekipa sjedi uokolo crkve, neki jedu, neki se odmaraju. Konačno sam došla do Marine i Antea..oni se ne razdvajaju..hmhm. Ušla sam u crkvu…lijepa je, mala je, sveta je..

Nakon odmora krećemo u nizine…Živana, Boris i ja na začelju…na jednom mjestu smo skoro promašili naš put ali smo se na vrijeme preusmjerili. Ulazimo u šumu i ja se pridružujem Marini i Anti. Spuštamo se po šumskom putu…ova šuma ne propušta zrak…toplo je i sva sam ljepljiva od znoja i vrućine. Hodali smo par sati kad sam čula šum vode..ooo super, tu je negdje u blizini neka rijeka ili potok…jutros smo u autu slušali pjesmu – Siđi do reke…sada mi se ta pjesma vrti u glavi. Marina i Ante su prvi sišli do potoka. Silazim i ja…kako je lijepo čuti žubor vode, umvati se u njoj…ispijati je.Ova me voda potpuno preporodila.Priroda nas je blagoslovila svojim dragocjenim kapima! Uskoro smo stigli u jedno malo mjesto …..Tu nas je čekao naš bus. Kad smo se svi okupili otputovali smo doma.

Danas sam bila prvi put sa Riječanima na izletu. Možda me više neće htjeti voditi sa sobom jer sam hodala u slow – motion brzini…ali svejedno, meni je bilo lijepo sa svima vama! Matajur je prelijepa planina i drago mi je da sam s vama bila na njoj. Hvala PD Kamenjaku i puno vas sve pozdravljam!

48. Bijele stijene

03. 07. 2010.    Danas idem sa PD ” Elektroistra ” na Bijele stijene. Vodi nas Serđo…kad on vodi znam da će izlet biti lijep i zanimljiv. Ja sam tu s Karmen i Marinom. Ante nam se pridružio u Pazinu.Vozimo se do mjesta Tuk, tu je planinarski dom, a onda uz Matić poljanu, pa šumskim putem i konačno se iskrcavamo iz busa.

Naš izlet započinje od Samarskih stijena i onda idemo Vihoraškim putem na Bijele stijene.

U knjizi Alana Čaplara piše : Vihoraški put prolazi kroz potpuno bespuće po veoma divljem terenu pa je veoma težak i naporan. To je najteži put u Hrvatskoj.

Bijele i Samarske stijene imaju status strogog prirodnog rezervata. To je područje sa najstrožim režimom zaštite.

Bijele stijene su posebno područje u masivu Velike Kapele. To je skup brojnih okomitih, bijelih i do pedeset metara visokih stijena. To su naši Dolomiti! Jedinstven geomorfološki fenomen krasa u okrilju šume. Stijene raznih oblika uzdižu se iz dubokih, neprohodnih ponikva i provalija sa vječnim snijegom na dnu. U vršnom dijelu Stijena šuma je nedirnuta, kao prašuma. Prava divljina! Pojedine stijene imaju imena : Kapelica, Slonova brada, Biskupska kapa, Ljuska, Prsti…

Prsti su simbol Bijelih stijena.

Ljuska je prirodni usijek između visokih stijena. To je jedno od najdojmljivjih i najnepristupačnijih mjesta u Bijelim stijenama.

Na vrhovima stijena raste runolist.

Naše hodanje kroz tu nedirnutu divljinu započinje samo manjim djelom po području Samarskih stijena i nastavljamo Vihoraškim putem prema Bijelim stijenama. Visoko u krošnjama stabala krešte gavrani…dok smo se vozile u busu, Karmen i ja smo pričale o Saturnu i njegovom utjecaju na ljude…gavrani su Saturnove ptice!

Dok hodamo kroz šumu nailazimo na područje gdje se temperatura spušta do blizu nule…iz obližnjih stijena pri dnu izlazi hladan zrak i rashlađuje okolinu. Približim se tim špiljama i vidim da je u njima snijeg! Nastavljamo dalje kroz šumu, prolazimo pored stijena koje se uzdižu u raznim oblicima. Na stijenama raste runolist i drugo cvijeće. Došli smo do mjesta gdje se razdvaja lakši i teži put. Nas desetak idemo težim putem prema Ljuski. Moramo se spustiti po visokoj stijeni. Armando mi pokazuje kako da se hvatam za stijenu i uspjela sam se spustiti. Put nas vodi dalje pored i preko stijena. Malo sam se izgrebala ali meni je tu u ovoj galeriji stijena predobro. Nakon nekoliko sati stižemo pred sam vrh. Sad se moramo popeti gore. Tu su postavljene sajle da nam olakšaju penjanje. Na vrhu su se rascvijetali runolisti…prekrasno cvijeće. Vrh je visok 1330 m. Pogled s njega je prekrasan. Silazimo i vraćamo se natrag. U povratku smo došli do jedne špilje a pred njom su dvije gromade snijega. I tu je temperatura blizu nule, malo sam se rashladila pa sam onda nastavila dalje. Neznam koliko smo hodali do busa, ali činilo se kao cijela vječnost…kao da ovoj divljini nema kraja.

Bus je došao po nas na jednom šumskom putu i odvezli smo se u Tuk u planinarski dom.

Pozdrav svima iz PD Elektroistra, bilo mi je lijepo s vama…super ste svi!

Danas mi je bilo predobro…mislim da ću spavati slijedeća tri dana zaredom, haha.