47. Veličanstveni Velebit

27. 06. 2010.    Konačno idem na Velebit! Na našu najljepšu planinu!

Svaki put kad odlazim na izlet javim se samo jednoj osobi. Rano ujutro dok se vozimo prema nekoj planini ja šaljem poruku mojem bratu. Tako je i ovog jutra…buraz odoh ti ja na Velebit! A on mi odgovori :

Bravo! Velebite, volim tvoje silovito stijenje…  Surovo, prelijepo, nestvarno…Pozdrav.

Davor mi je ovom porukom sve rekao. Ovo mi je prvi put da idem na Velebit i unaprijed znam da će ta planina osvojiti mene!

Svaki narod ima svoju Svetu planinu…Grci imaju Olimp, srednjoevropski narodi imaju Alpe, Japanci imaju Fuji, a Hrvati imaju Velebit. Među njegovim vrhovima je boravište dobroga duha u Hrvata – Vile Velebita.

Velebit je 1978 g. uvršten u svjetsku mrežu rezervata biosfere, a kod nas je 1981 g. proglašen parkom prirode. Proteže se u uz Jadransku obalu u dužini od 145 km i to je najduža planina u gorskom sustavu Dinarida. Bogat je biljnim vrstama, ima ih 2700, a ima i 78 biljnih endema. Najpoznatija je Velebitska degenija – nalazi se na naličju kovanice od 50 lipa.

Mi danas idemo na sjeverni Velebit. Hodati ćemo Premužićevom stazom od Zavižana do Alana. Premužićeva staza je dugačka 57 km. Građena je između dva svjetska rata, a povezuje pl. dom Zavižan, preko Velikog Alana s Oštarijskim vratima, tj prolazi sjevernim i srednjim Velebitom.

Danas nam je vodič Marina B. Izlazimo iz busa na Zavižanu i odmah se toplije oblačimo. Tu puše jak vjetar i dosta je hladno. Odlazimo do pl. doma. Tu sam popila odličan čaj od Velebitskih trava. Nakon kratkog zadržavanja u domu odlazimo po Premužićevoj stazi prema Alanu. Livade su prepune raznobojnog cvijeća…hodam kroz bajku! Put nas vodi kroz šumu, a onda izlazimo na čistinu, po kamenitoj stazi kroz kršovitu divljinu Velebita. Stijene koje se uzdižu u raznim oblicima zaustavljaju moj korak…stanem i gledam…dodirujem i slušam. Prilično sam se odvojila od moje grupe…ne čujem nikoga…sama sam u toj veličanstvenoj surovoj divljini…osjećam se predivno! Sve je naizgled mirno, kao da se jedino krećemo ja i oblaci. Gledam taj krš, to stijenje…taj nemilosrdan krajolik…a tako je pun života! Stabla rastu iz samog kamena, cvijeće se rascvjetalo u pukotini stijene, leptiri se razletili uokolo, kukci brste lišće u hladovini, ptice se raspjevale na vrhu smreka…dva puža su se popela na dva metra visoku stijenu! A kakav bi tek doživljaj bio da vidim poskoka….vuka…medvjeda! Bio bi to za mene jedan novi doživljaj, jedan novi osjećaj…

Stižem do Rossijevog skloništa, moji planinari su se posjedali po travi, odmaraju se, jedu svoje obroke i uživaju. Pojela sam sendvič i nastavljam dalje. Staza vodi kroz kameniti krš,  pa kroz šumu i onda izlazi na livadu. Bilo je oko tri popodne kad sam stigla na Alan.

Danas sam bila divlja…danas sam se prepustila divljini!

8 misli o “47. Veličanstveni Velebit”

  1. @antares, krasno. Napisano i uslikano veoma poučno. Suprug mi je pričao o Velebitu, tamo je išao kao student geologije. Odjednom su mi tvojim fotografijama njegove priče postale bliže. Hvala 🙂

    1. Nisam ništa brala jer je to zaštićeno područje, zabranjeno je brati biljke…ali sam uzela par kamenčića kao što i inače uzmem na svakoj planini. Pozdrav tebi i tvom suprugu.

    1. Samo ti navrati…pazi da ne podivljaš, haha…ja sam već na putu da podivljam. Morati ću ići u pitomije krajeve, inače ću početi zavijati kao vuk, haha. Pozdrav

  2. Slike lijepe, teskt intrigira …
    Spremam se za par dana na Velebit, sjeverni. Ne idem teškim stazama kao ti, ali mislim da će biti lijepo i poučno. Cilj je Krupa, slapovi, Kudin most …

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s