47. Veličanstveni Velebit

27. 06. 2010.    Konačno idem na Velebit! Na našu najljepšu planinu!

Svaki put kad odlazim na izlet javim se samo jednoj osobi. Rano ujutro dok se vozimo prema nekoj planini ja šaljem poruku mojem bratu. Tako je i ovog jutra…buraz odoh ti ja na Velebit! A on mi odgovori :

Bravo! Velebite, volim tvoje silovito stijenje…  Surovo, prelijepo, nestvarno…Pozdrav.

Davor mi je ovom porukom sve rekao. Ovo mi je prvi put da idem na Velebit i unaprijed znam da će ta planina osvojiti mene!

Svaki narod ima svoju Svetu planinu…Grci imaju Olimp, srednjoevropski narodi imaju Alpe, Japanci imaju Fuji, a Hrvati imaju Velebit. Među njegovim vrhovima je boravište dobroga duha u Hrvata – Vile Velebita.

Velebit je 1978 g. uvršten u svjetsku mrežu rezervata biosfere, a kod nas je 1981 g. proglašen parkom prirode. Proteže se u uz Jadransku obalu u dužini od 145 km i to je najduža planina u gorskom sustavu Dinarida. Bogat je biljnim vrstama, ima ih 2700, a ima i 78 biljnih endema. Najpoznatija je Velebitska degenija – nalazi se na naličju kovanice od 50 lipa.

Mi danas idemo na sjeverni Velebit. Hodati ćemo Premužićevom stazom od Zavižana do Alana. Premužićeva staza je dugačka 57 km. Građena je između dva svjetska rata, a povezuje pl. dom Zavižan, preko Velikog Alana s Oštarijskim vratima, tj prolazi sjevernim i srednjim Velebitom.

Danas nam je vodič Marina B. Izlazimo iz busa na Zavižanu i odmah se toplije oblačimo. Tu puše jak vjetar i dosta je hladno. Odlazimo do pl. doma. Tu sam popila odličan čaj od Velebitskih trava. Nakon kratkog zadržavanja u domu odlazimo po Premužićevoj stazi prema Alanu. Livade su prepune raznobojnog cvijeća…hodam kroz bajku! Put nas vodi kroz šumu, a onda izlazimo na čistinu, po kamenitoj stazi kroz kršovitu divljinu Velebita. Stijene koje se uzdižu u raznim oblicima zaustavljaju moj korak…stanem i gledam…dodirujem i slušam. Prilično sam se odvojila od moje grupe…ne čujem nikoga…sama sam u toj veličanstvenoj surovoj divljini…osjećam se predivno! Sve je naizgled mirno, kao da se jedino krećemo ja i oblaci. Gledam taj krš, to stijenje…taj nemilosrdan krajolik…a tako je pun života! Stabla rastu iz samog kamena, cvijeće se rascvjetalo u pukotini stijene, leptiri se razletili uokolo, kukci brste lišće u hladovini, ptice se raspjevale na vrhu smreka…dva puža su se popela na dva metra visoku stijenu! A kakav bi tek doživljaj bio da vidim poskoka….vuka…medvjeda! Bio bi to za mene jedan novi doživljaj, jedan novi osjećaj…

Stižem do Rossijevog skloništa, moji planinari su se posjedali po travi, odmaraju se, jedu svoje obroke i uživaju. Pojela sam sendvič i nastavljam dalje. Staza vodi kroz kameniti krš,  pa kroz šumu i onda izlazi na livadu. Bilo je oko tri popodne kad sam stigla na Alan.

Danas sam bila divlja…danas sam se prepustila divljini!

46. Gradina Monkodonja – Rovinj

20. 06. 2010.  Marina i ja smo danas trebale ići u Sloveniju, ali izlet je otkazan. Onda smo se prijavile za izlet na Učku, pa je i taj izlet zbog nevremena otkazan. I tako smo nas dvije odlučile da odemo do Rovinja.

U blizini Rovinja se nalazi arheološko nalazište koje potiče iz brončanog doba. Otišle smo ga razgledati. Prije samog nalazišta svratile smo do Kultne jame. Duboka je 50 m. Razgledale smo je samo izvana jer u nju mogu ući samo iskusni speleolozi.

Gradina Monkodonja (Moncodogna = brdo dunja) je naselje koje potiče iz doba bronce, 1800 – 1200 pr. Kr. Bilo je opasano kilometar dugačkim bedemom, širine 3 m i visine preko 3 m. Izgrađen je u tehnici suhozida od kamenih blokova koji su mjestimično težili i više tona. U gradinu se ulazilo kroz dvoja vrata, jedna na zapadu i jedna na sjeveru. Naselje je podijeljeno u tri dijela. Na samom vrhu, okruženo bedemom bila je Akropola i tu su živjele bogatije obitelji. Izvan zidina bili su gornji i donji grad. Naselje je imalo oko 1000 stanovnika što je za prapovijesno razdoblje izrazito velik broj.

Mene uvijek oduševe takva mjesta. Bezbroj pitanja mi se vrti u glavi. Kakvi su bili ljudi koji su tada živjeli? Kojim jezikom su govorili? Koju glazbu su slušali? Zanima me koliko smo mi emocionalno napredovali naspram njih. Da li znamo bolje suosjećati, voljeti, poštivati…ili smo isti kao oni? Svi mi koji sada živimo smo tu zahvaljujući neprekinutom nizu od početka čovjeka. I svi nosimo u sebi tragove iz prapovijesti…tragove divljine!

Nakon razgledavanja Monkodonje otišle smo u Rovinj. Rovinj je prekrasan grad. Nije ga potrebno opisivati…jednostavno treba doći i doživjeti ga!

Hodale smo uz samu obalu, po stijenama, od Marine do Villas Rubin i natrag.

Danas smo se nauživale Rovinja!

45. Rt Kamenjak

05. 06. 2010.    Rt Kamenjak je mjesto kojemu se uvijek rado vraćam. Uvijek me iznova oduševi svojim krajolikom, stijenama, morem…to je moj Raj na Zemlji!

Gordana, Marina i ja

Pure morning

Na Kamenjaku

Danas sam sretna

44. Dani Hrvatskih planinara na Hahlićima

30. 05. 2010.   Darko K. nas danas vodi na Hahliće. U planinarskom domu će biti fešta Hrvatskih planinara. Mene više veseli što ću danas konačno ići na Fratar ili Obruč.

Danas je i Marina tu…nismo bile skupa na izletu skoro tri mjeseca. Tu su i LJubiša, Vera, Darien, Zlatko, Karmen, Wanda, Vanda, Ervino, Milina, Adrijana, Marija, Marko, Jadranka, Altić, Darko M. i ostali koje ne poznam.

Vrijeme nam je dobro, oblačno i toplo. Do planinarskog doma na Hahlićima ići ćemo putem pod planinu…tako Darko K. kaže…moramo ga slušati jer je on danas veliki vođa!

Vidi se da je proljeće glavni dirigent sada…sve buja, raste, cvijeta. Kad bi se te boje pretvorile u glazbu, koja bi to simfonija bila! U toj zelenoj raskoši raznobojni cvijetovi šire svoje latice prema nebu. Žuti, plavi, bijeli, rozi…Pokušavam odrediti koji bi ton odgovarao pojedinoj boji.

Počela je padati kiša, oblačimo kabanice i polako se približavamo domu. Neki se već vraćaju iz doma…prepoznajem Živanu, moju prijateljicu iz Rijeke. Nas dvije se vidimo samo na planinama. Živana mi kaže da smo prije par mjeseci bile istovremeno na Snežniku u Sloveniji. Prošle smo jedna pored druge i nismo se vidjele…ona je vidjela sebe na fotografiji koju sam ja stavila na blog. Haha, nemogu vjerovati…jedva čekam da vidim tu sliku.

Uskoro stižemo do doma…Darko K. je rekao da zbog kiše neidemo na Fratar nego ćemo tu ostati neko vrijeme i onda se vratiti nazad. Tu izvan doma ima dosta planinara. Ova kiša me malo rashladila i odlazim po kavu. Kasnije sam ušla u dom, ali tamo je bila užasna gužva, malo sam stajala u hodniku da se ugrijem, a onda smo polako krenuli nazad.

Kiša je i dalje padala. Darko K. nam je rekao da ćemo se spustiti po stazi koja se zove po čeki…ili tako nekako.

Malo sam se ugrijala od hodanja, ali sam sve više osjećala vlagu na sebi. Kabanica me više uopće nije štitila od kiše…sve je na meni bilo mokro…ali mi nije smetalo. Hodala sam i gledala kako potoci vode vijugaju po stazi. Počelo je grmiti…ali nije me strah…neće grom u koprive, haha!

Kad smo stigli do našeg busa tek smo tada vidjeli da smo mokri do kože.

Danas me dobro oprala kiša…prvi put otkad planinarim.

p.s. Čestitke Saši i Marinu koji su položili ispit za vodiče!