43. Risnjak, Snježnik, Platak

16. 05. 2010.  Evo već planinarim točno godinu dana…a danas će mi biti prvi pravi planinarski izlet. Prije par dana smo nas 29 polaznika planinarske škole dobili diplome. Sada sam diplomirana planinarka! Prije svega želim POHVALITI Divnu i Rajka na uloženom trudu tijekom našeg školovanja. Bili ste nam izvrsni kao učiteljica i ravnatelj! HVALA  svima koji su nam predavali u školi – Zlatku, Darku, Filipčiću, Borogajskom, Nevenu, medicinskoj sestri, Mateju, Aleksandru, Iskri….I da ne zaboravim pohvaliti i prdsjednika našeg PD Alda B.koji je obavio najteži dio, podjelu diploma. Pohvale i svima nama školarcima, bili smo predobri i mislim da zaslužujemo maturalnu zabavu!

Dobila sam dva savjeta vezano za ovaj izlet. Moj brat me kritizirao kako svaki opis izleta započinjem na isti način. Pa, dragi buraz, tebi za ljubav, ovaj put neidem čekati bus na Karolinu! Danas se teleportiram direktno u bus…i dok se svi atomi mojeg tijela polako materijaliziraju, molim Boga da mi sve bude na svom mjestu. OK, vidim da sam sva stigla…nadam se da mi pamet nije zaštekala u nekom drugom prostor-vremenu.

Sjedim na predzadnjem sjedalu..u ovom dijelu busa su Wanda, Mladenka, Richard, Saša, Zlatko, Aleksandar, Andrea i drugi. A tamo naprijed su Marino, Elis, Ljubiša, Altić, Darien, Maja, Jadranka, Divna, Rajko, Borogajski, foto Darko, Fulvio, Anita, Adrijana i ostali kojima neznam ime. Voditelj izleta je Serđo…najliberalniji voditelj!

Izlazimo iz busa negdje u podnožju Risnjaka i započinjemo hodati. Imamo sreće…oblačno je ali nema kiše! Serđo nas je još u busu upozorio da budemo oprezni jer je teren mokar i sklizak. A onaj drugi savijet s početka priče dao mi je moj sin Andrej…da ne hodam po ravnom, jer po ravnom skoro uvijek padnem. Dakle danas ću izbjegavati ravnice!

Richard mi je danas prvi pratioc, haha…ili sam ja njemu prva pratilja! Ma Richard je osoba koju morate imati u svom krugu prijatelja! Da ga nema trebalo bi ga izmisliti! I tako hodamo prema vrhu, povremeno zastajemo da fotografiramo ili da onaj kojeg bi trebalo izmisliti zapali cigaretu…haha. Hodamo kroz šumu. Bukve su se razlistale u nježnoj zelenoj boji. Ptice naštimavaju svoja grla za nove proljetne šansone. Sve je okupano višednevnim kišama. Sve je pročišćeno…zrak…boje…zvukovi.

Susrećem Wandu i pričamo o dalekim krajevima. Njena Australija njoj i nije baš tako blizu! Sjetim se svog putovanja u Indiju i ispričam Wandi jedan svoj doživljaj. Dok sam sjedila na plaži u Mangaloreu, prišla mi je jedna Indijska obitelj sa puno djece. Otac obitelji imao je malu bebu u rukama i molio me da im spasim to dijete i uzmem ga sa sobom. Rekao mi je da su jako siromašni i da nemaju šta jesti. Uzela sam bebu u ruke, rekla im da im je beba prelijepa, ali da je nemogu zadržati jer ne idem doma nego putujem u Japan. Taj mali bebač mi se dosta često mota po glavi…kad mislim o njemu nadam se da je zdrav i živ. On niti ne sanja da netko jako, jako daleko misli na njega i želi mu sve najbolje! Wanda mi je rekla da je on sigurno OK i ja sam se složila s njom.

Opet nastavljam hodati sa Richardom. Približavamo se planinarskom domu. Tu još uvijek ima malo snijega. Hodamo pored visokih stijena i odjednom nam se otvori pogled na dom…predivno! U podnožju samog stjenovitog vrha, na zelenoj livadi smješten je dom. Gledam na drugu stranu…vrhovi drugih planina prekriveni oblacima.

Stižemo u dom, vadimo hranu i jedemo. Neki su odmah krenuli na vrh Risnjaka. Richard i ja smo prvo pojeli nešto a onda smo krenuli prema vrhu. Eto Richi, nisam napisala da smo pušili prije vrha! Ovaj vrh Risnjaka je sav stjenovit i jako lijep. Prvo se hoda po blatnjavoj stazi. Dosta je uska staza pa se moramo sklanjati onima koji već silaze. U tom dijelu sam se morala maknuti Borogajskom i Marinu. Ali sam zato Marinu “naplatila” prolaz! Samo on i Richard znaju kako! Rekla sam Richiju da na visinama većim od 1000 m ne odgovaram za svoje postupke, haha, stoga nisam kriva ja nego nadmorska visina! Poslije sam čitavim putem pjevala – ooo hapy day….i rekla sam Richiju da čuva tajnu…

Pred sam vrh su postavljene sajle i taj mi je dio najbolji…to penjanje po tim stijenama je full cool! S vrha se pruža predivan pogled na sve obližnje planine. Risnjak je visok 1528 m. Spuštamo se do doma. Neki su već krenuli dalje, a mi čekamo našeg Serđa. Jedan dio naše grupe će se vratiti istim putem do podnožja Risnjaka i onda busom na Platak gdje ćemo se na kraju svi sresti. Dakle, najliberalniji voditelj Serđo je dozvolio da se razdvojimo u više grupa i da hodamo po želji! Ja ostajem u grupi koju vodi Serđo…ja sam vjerna svojem vođi! A Richi je danas vjeran meni, pa je i on u toj grupi. Napuštamo Risnjak i hodamo prema Snježniku. Prvo se spuštamo u zelenu dolinu, a zatim se penjemo u visine. Snježnik još uvijrk ima snijega…..nije bez veze dobio to ime! Dok smo hodali kroz šumu foto Darko nam je rekao da je mlado lišće od bukve jestivo. Richard i ja se zaustavljamo, beremo bukvino lišće i jedemo…njam, njam, baš je ukusno…blago kiselkasto ali ukusno! Naš vođa je ubrao divlji mladi luk, ali s njim treba biti oprezan, jer jedna druga biljka koja liči na mladi luk je jako otrovna…mislim da se ta otrovna zove kukurijek…za detaljne informacije obratite se Darku Lukšiću!

Nastavljamo hodati po Riječkoj transvezali. Taj kameniti put su izgradili Rimljani!

Uskoro stižemo do stjenovitog prolaza koji se zove Srebrna vrata. Tu sad moramo odabrati teži ili lakši put prema vrhu. Naravno da izabiremo teži. Uspinjemo se po snježnim dionicama Snježnika i stižemo do stjenovitog djela. Počela je kiša….navlačimo kabanice i krećemo dalje. Sve je sklisko ali smo oprezni i polako osvajamo Snježnik. Hm, hm….naravno da sam pala….na ravnom dijelu…i nabila fotoaparat u snijeg….vidi mutne fotke, haha. Snježnik je jako lijep. Visok je 1506 m. Kad smo došli do doma neki su se tu zaustavili ali mi smo išli na vrh. Penjati se po stijenama….bio bi grijeh to propustiti! Kad sam se vratila dole do doma pojela sam sendvič i krenuli smo prema Platku. Tu sam se negdje susrela sa Andreom i spustili smo se zajedno do Platka. Andrea je jako interesantan dečko. Pričali smo o Gurdjijeffu, Oshu, Uspenskom…o jogi i Indiji. Indija again!

Ja sam na Platku popila indijski čaj….tu smo se svi sreli i pričali o tome tko je kuda hodao.

Borogajski nas je zabavljao.Glumio je Nurejeva i uz albansku glazbu pokušavao izvesti trostruki aksel iz “Labuđeg jezera”….toj njegovoj akrobaciji više bi odgovarao naziv – 1..2…3….UDRI !

Ej Borogajski…..šala mala!

42. sLOVEnija AGAIN – nanos

Dan prvi – 01. 05. 2010.  Šta ti se može najljepše desiti u planinarenju? Da svoje prvo noćenje u planinarskom domu bude u zemlji koju voliš! Zato je meni danas praznik…pravi praznik! Idem u deželu na dva dana…happy me!

A naravno da želim SVIMA sretan praznik rada…i onima koji rade i dobivaju plaće…i onima koji rade i ne dobivaju ništa…i onima koji dobivaju plaće, a ništa ne rade! Takva su vremena…vrijednosti su se malo izokrenule. Neki čudnovati “new age” zakoni su prevladali…sve se preokrenulo…ponekad se osjećam kao zadnja “zbunjola” i pitam samu sebe da se nisam ja danas probudila na nekoj drugoj planeti umjesto na Zemlji? Sve se obrnulo naglavačke…tko želi raditi taj sigurno neće dobiti posao…tko ne želi raditi dobiti će posao ili će dobiti dobro plaćen posao a da ne mora ništa niti raditi! Ako govoriš istinu onda nisi baš poželjan u društvu jer si “previše” iskren. Kako se to može biti previše iskren? Ili si iskren ili si lažljivac! Nema tu mjere…ni previše ni premalo. I čime se to mjeri istina? Zamišljam kako bi bilo kad bi istinu i laž određivali u nekim mjernim jedinicama…npr jučer sam izgovorila kilo i po istine i dvije kile laži…ili danas ću izgovoriti sto pedeset metara istine i tristo metara laži, haha. A o ljubavi da niti ne govorim…tu je totalna zbrka! Ljubav je postala sinonim za novac i seks…Ponekad se zaista upitam gdje sam se to danas probudila?

Subota je, jutro je…danas nam je zadnji izlet sa planinarskom školom. Čekamo naš bus na Karolini i svi smo dobro raspoloženi. Ubrzo nam stiže bus i odlazimo u nove avanture! Spavanje u planinarskom domu će meni zaista biti nova avantura! Vode nas naš ravnatelj Marić i učiteljica Divna…oni su nam ostali vjerni do kraja, za razliku od nekih polaznika planinarske škole. Prilično smo se razrijedili, neki su odustali još na samom početku škole. Tako je to…samo najjači prežive ovu školu! Ali još nije gotovo…svašta se može desiti u Sloveniji. Treba izdržati dva dana pod nadzorom…svaki se korak prati…svaki uspon i pad…svaka riječ, pokret, zalogaj, gutljaj…haha pogotovo pive…a priča se da su naš ravnatelj i učiteljica specijalizirali telepatiju i čitanje misli, tako da nam neće biti baš jako zabavno u deželi. Biti će tamo suza, osjećam to…vratiti ćemo se nazad iscrpljeni, umorni, neki sa razbijenim koljenima, neki sa razbijenim srcima…ali ja ću to sigurno dobro podnijeti, pa makar i ja razbijem koljeno i srce  jer u sLOVEniji sve lakše prebolim!

Meni nisu sve stvari stale u ranac pa sam uzela još jedan mali ranac. Razmišljam kako ću hodati sa dva ranca…nikako! Vadim stvari iz malog ranca i ptam tko ima mjesta u svom rancu. Zlatko mi uzima sendviče, Saša će mi nositi banane, Karmen uzima jabuke, Gordana kekse…mogla bi ja i drugi ranac raspodijeliti ostalima, haha. Ostalo mi je čokoladno mlijeko, mlijeko i ice kaffe…nitko više nema mjesta…utrpam to nekako u svoj ranac…spremna sam…za deželu vajk!

Stigli smo do Škocjanske jame. Gordana, Robi, Marino, uč. Divna, rav. Marić i ja ne idemo u jamu. Mi smo već bili tamo, svi ostali su se uputili po ulaznice i zatim su otišli na razgledavanje. Mi smo se uputili stazom izvan jame i bilo nam je lijepo i zanimljivo. Na kraju smo se svi okupili, pojeli nešto, popili kavu i natrag u bus.

Vozimo se u Razdrto. Silazimo iz busa pored izvorske vode. Punimo si boce.Volim vodu iz planine na koju ću ići. Planina ti želi dobrodošlicu i kao pravi domaćin nudi ti ono najbolje što ima. Od srca prihvaćam njen dar i sa zahvalnošču ispijam tu dragocjenu tekućinu. U prirodi se zakoni nikad ne mjenjaju, niti izokrećuju. Ako sa zahvalnošću primaš njene darove, ona će te još više darivati…ali ako se počneš bahato ponašati prema prirodi, ona će te prestati darivati…nju ne možeš potkupiti ni novcima ni lažima! Priroda za razliku od nas zna što je zahvalnost, ljubav, fer play…vrijeme je da neki počmu učiti od nje!

Penjemo se  na visine Nanosa. Hodamo kroz šumu. Vrijeme nam je dobro. Sunčano i ugodno toplo. Ja se naravno odvajam…ne namjerno…ili možda da. Proljeće ne štedi svoje boje…koliko samo ima nijansi zelenih boja…ne mogu odoljeti da ne fotografiram. Povremeno susrećem moje ali se ubrzo razdvajamo. Jedan dio staze hodamo po livadama, a zatim nam slijedi stjenoviti dio. Taj mi je dio puta najbolji. Više mi sliči na alpinizam nego na planinarenje. Staza vodi u visine usiječena u stijene. Penjem se i uživam. Na pojedinim dijelovima staza je osigurana sajlama i klinovima…e tu sigurno ne bi mogla sa dva ranca…penjem se i rukama i nogama…pogled je prekrasan. Tu puše vjetar i ugodno me rashlađuje. Taj dio hodam u društvu Wande i Waltera. Dosta ljudi silazi, pa se moramo sklanjati jedni drugima. Popnem se na još jednu stijenu i malo hodam po ravnom dijelu i…odjednom zapnem i složim se po stjenovitoj površini. Osjetim bol u rukama i desnom koljenu…palac na lijevoj ruci počne krvariti…Wanda brzo vadi flaster i previja mi rane. Wanda je predraga osoba. Ona je prava Australka. Došla je iz Sidnaya prije dvije godine i u Puli se udala za Waltera. Ona me pita dali me boli. Ma nije mi ništa, kažem i pogledam si desno koljeno…razderano do krvi…ma nema veze…razbila sam koljeno, samo da mi srce ostane čitavo haha.

Nakon ovog stjenovitog djela,staza nas vodi kroz travnati dio do vrha Pleša. Visok je 1262 m. Tu u blizini su tornjevi za TV i ostale komunikacijske djelatnosti. A malo dalje je smješten planinarski dom. Zove se Vojkova koča i nalazi se na visini od 1240 m. I to je to…tu će znači biti ta moja prva planinarska noć…moje prvo spavanje u domu…veselim se tomu.

Smještamo se na klupe ispred doma, vadimo hranu i jedemo. Onda ostavljamo rance u domu i odlazimo u obilazak…razdvajamo se. Marino, Darijen, Saša, Maladenka, Wanda i Walter idu na Suhi vrh. Tanja, Karmen, Zlatko i ja idemo do crkve sv Heronima. Na oznakama piše da je crkva udaljena pola sata hodanja…malo smo zalutali pa nam se tih pola sata rastegnulo na dva puta po pola sata,haha. Crkva postoji još iz 14 st. Ispred crkve su drvene klupe. Izuvamo gojzerice…Tanja počinje raditi vježbe iz joge. Karmen, Zlatko i ja zauzimao svaki svoju klupu i legnemo…super nam je tu…ležim i gledam nebo…Moramo se vratiti nazad i izabiremo drugu stazu za povratak.

Čim smo stigle do našeg doma, Tanja i Karmen uzimaju Laško, a ja mlijeko i Spirutein. Samo lagano izmješam tako da mi ostanu grudice čokolade…njam, njam…najbolji energetsko-proteinski obrok. Pitaju me kako ću večerati nakon tog obroka…ma jesti ću ja,haha, samo nažalost neću dobiti ni grama. Imam jednu prijateljicu koja ima sličan problem kao i ja…stalno se važemo…samo što ona nikako da izgubi koji kg, a ja nikako da dobijem koji kg.

Odlazimo u dom jer moramo odnijeti stvari u sobe. Konačno da vidim gdje će biti ta moja čarobna noć. Za nas su rezervirane dvije sobe…ulazim u jednu i vidim da je sve zauzeto i odlazim u drugu, a Marino me zove da se vratim. Ja svejedno odlazim u drugu, hmhm ipak se moram vratiti u onu prvu jer tu nema više mjesta. Marino mi pokazuje slobodno mjesto do svojeg…znači moju prvu noć u domu prespavati ću s Marinom.

Odlazimo na večeru. Papuče si ostavljam na stubištu jer ne želim skidati gojzerice…još će mi trebati. Večeram njoke s mesom i čaj. Netko mi lupka po prozoru, okrenem se…ogroman vučjak moli me za hranu. Kad sam pojela njoke uzimam kruh i tanjur i odlazim van. Močim kruh u tanjur i hranim vučjaka.Nakon večere smo se Marino i ja prošetali do vrha Pleša…gledali smo osvijetljena mjesta u dolini. A po cesti koja vodi od Kopra prema Ljubljani bila su nanizana auta u dugačkoj koloni. Vratili smo se u dom i odlučili ići spavati. Htjela sam uzeti papuče…njih više nije bilo tamo…hmhm, da li da idem tužakati ravnatelju i učiteljici…odlučim pregledati svih na koje sam naišla dole u blagavaonici…nisam ih našla! Sjetila sam se pepeljuge…samo tamo je princ tražio nogu koja pristaje u cipelu. Moja priča o pepeljugi je izokrenuta…sukladno vremenu u kojem živim! U mojoj pepeljugi ona traži princa! Umorila sam se više od traženja papuča i princa…odoh ja spavati. Odlučila sam se rano probuditi da dočekam izlazak sunca i namještam si buđenje na pet sati. Uvlačim se u vreću i pokušavam zaspati…okrenem se na jednu stranu…pa na drugu…previše je ljudi u sobi…toplo je i fali mi zraka…skoro sam i zaspala ali onda je Darijen ušao u sobu…pa ponovo ispočetka…okreni se ovamo pa onamo…počelo mi je biti dosadno…šta da radim od dosade a ne mogu zaspati. U glavi mi počme jedna pjesma od Tonija-Ja noćas trebam tvoje tijelo…ma koji ti je vrag Toni, idi ča iz moje glave! Na trenutak sam zaspala i probudi me grč u desnoj nogi…ajajaj boli…morala sam ustati i prošetati po sobi. Ponovo sam uspjela malo zaspati, probudim se…moram na toalet. Izađem iz sobe i nemogu naći prekidač za svjetlo na stubištu…vratim se u sobu po mobitel da si osvijetlim. Otrčim po drvenim stubama dole i trčim nazad gore…hop u krevet…e sad ću konačno spavati. Zaslužila sam barem dva sata spavanja. Danas sam se dobro razderala po onim stijenama…razbijen palac i koljeno…šta mi se mora još desiti da spavam snom pravednika! Broken heart!

Dan drugi – 02. 05. 2010.

Ustajem prva od mojih planinara. Uzimam si banane i odlazim do vrha Pleša. Domar se isto ustao i obećao mi da će kava biti skuhana dok se vratim. Nočas je padala kiša…mokro je…magla se razvukla do zemlje…ništa od izlaska sunca. Nema veze, svejedno odlazim do vrha, jedem banane i fotografiram oblake magle…u jednom trenutku oblak se malo maknuo i uspjela sam vidjeti dolinu. Kako je dobro rano ujutro šetati kroz maglu…ptičice su započele pjevati pjesmu novom danu…vraćam se u dom, čeka me kava. Uskoro su ustali Gordana i Robi, a zatim i ravnatelj Marić…opa, što ja to vidim na njegovim nogama… pepeljuga je konačno našla svog princa!  Haha zato ih sinoć nisam našla jer je princ ravnatelj išao rano spavati!  Ma šta se to meni dešava…ravnatelj mi je maznuo papuče, Robi mi je pojeo medena srca…samo da moje srce ostane čitavo!

Nakon doručka pospremamo stvari i odlazimo iz doma. Sve je mokro i sklisko. Sitna kišica pada. Sada se spuštamo drugom stazom. Trebamo doći u Predjamski grad i trebati će nam oko tri i po sata hodanja do tamo. Spuštamo se po dosta strmoj stazi. Dosta je sklisko i kažem sama sebi – od danas moraš biti opreznija, gledaj, slušaj, razmišljaj, uključi mozak…ne žuri i malo razmisli prije nego kreneš…na opasne terene. Jučer sam lako pala…nisam ukopčala mozak.  Srce nas ponekad prevari…ono juri u akciju…a onda razbijena koljena…i još ponešto.

Staza nas vodi kroz šumu, pa onda preko livada, pa ponovo u šumu. Neki sivi oblaci su se razvukli po nebu…misli su mi negdje zablokirale…samo gledam i prepuštam se bojama. Gazim po mokroj travi…po blatnjavim stazama…sitne kapljice kiše uvlače mi se u kosu, lice, oči…više ne čujem svoje srce, da mi ga nije netko ukrao, haha. Fotografiram neke meni zanimljive detalje…povremeno rukom u prolazu dodirujem koru nekog drveta…hrapava površina miluje moj dlan…u prolazu! Tu i tamo susrećem moje planinare, ali najviše sam sama. Meni je tu dobro.

Stižemo u jedno malo mjesto i tu ćemo se malo odmoriti. Učiteljica Divna kupuje od jednog mještanina bocu rakije od kruške i nudi nam da pijemo. Promatram lica mojih planinara i pokušavam odgonetnuti njihove misli…šta li sad razmišlja Marko ili Mladenka…Karmen čitavo vrijeme priča, ona šuti jedino dok spava…Marino…Marino danas nije progovorio dvije riječi samnom…stavio me na “ignore”…zašto?

Odlazimo dalje i dolazimo do jedne livade. Ugledam konje i odlazim ih fotografirati. Želim se što više približiti konjima i dodirnem traku s kojom su ograđeni…zdrma me lagana struja, haha…e samo mi to još fali. A možda je i dobro da te struja malo zdrma…možda mi konačno proradi mozak, haha.

Konačno smo stigli u Predjamski grad. Prvo ćemo ga razgledati, a zatim odlazimo na ručak.

Naša planinarska škola završava s ovim izletom. Tko zna da li ćemo se ikad više skupiti svi mi na nekom izletu?

Wanda, Walter, Saša, Mladenka, Robi, Gordana, Tanja, Karmen, Darien, Zlatko, Marko, Marin, Marino i ja…učiteljica Divna, ravnatelj Marić i veteran Aldo.

Smještamo se u bus i odlazimo doma. Jedna misao me zaokupila…zanima me…jako…na rastanku tko će kome uputiti zadnji pogled…

Bilo mi je jako lijepo u sLOVEniji, ali veselim se i povratku u Pulu.

Doma me čekaju Alenka, Andrej i mačak Tokyo!