40. Hahlići pod udarom bure, snijega i suza!

11. 04. 2010.  Marino i ja smo se dogovorili da idemo negdje gdje nema kiše. Odabran je Obruč. U domu na Hahlićima će nas čekati Matej, Tihi i Natalija. Oni su došli tamo u subotu.

Noćas je u Puli padala kiša i malo je zahladnilo…pa di je to proljeće više? Dobro je…jutro je osvanulo vedro, poneki oblak ali bitno je da nema kiše. Vozimo se prema ” Grobničkim Alpama”…pričamo, slušamo glazbu, super nam je. Na radiju puštaju Leb i sol…sinoć sam ih slušala na blogu od Sanjara!

Pričamo o svemu, o planinama, o trekingu na kom je bio sa Sašom, o oceanima…i tada mi neznam zašto padne jedna misao i kažem kako je moj suprug umro na oceanu, a ja ću sigurno na nekoj planini!

Kažem Marinu kako nam je super i kako smo mi ” brothers in arms “…pravi prijatelji.

Stigli smo u malo mjesto Podkilavac i još se malo vozimo i započinjemo hodati na Hahliće. Prilično je hladno za ovo doba godine, a ja obukla neku tanku jaknu. Bura puše i povremeno nosi pahulje snijega. Nema veze…hodanje će me brzo zagrijati. Prvi dio je malo stjenovit i jednim dijelom su postavljene sajle. Drugi dio Hahlića se hoda ” po kolcima”….tu su na određenim udaljenostima postavljeni metalni stupovi. Na tom dijelu je čistina, samo planinska trava koja bljeska na suncu sva povijena zbog bure. Vrh je na visini od tisuću metara. Kako se približavamo vrhu, bura je sve jača, hladnije je, a pahuljice nošene vjetrom bodu mi lice. Marino je prilično odmakao od mene…ja se borim s vjetrom i polako gmižem za njim. Više ne vidim Marina…stigao je na vrh i vjerovatno skrenuo na stazu koja vodi u dom. Ostala sam sama. Vjetar tako jezovito fijuče i puše takvom snagom što nikad još nisam doživjela! Jedva sam se dovukla do vrha i hvatam se obim rukama za zadnji stup….nadam se da će vjetar barem na trenutak oslabiti da uspijem doći do puta za dom. Držim se za stup, vjetar ne popušta, puše i dalje istom snagom i brzinom…šta da radim, ne mogu se pomaknuti, užasno mi je hladno, snijeg me šiba po licu….skužim da sam sama, hvata me strah…ne mogu uzeti mobitel iz ranca da zovem Marina jer se moram držati za stup. Plačem…ljuta sam na sebe zbog toga…ja nikad ne plačem…koji mi je vrag? Plačem i zovem Marina, ali je zvuk vjetra jači od mojeg glasa. Taj osjećaj da si sam je užasan! Kažem sama sebi – daj ne cmizdri ili ćeš se smrznuti tu ili se pokreni kako god znaš…kroz misli mi prođu slike planinara na Himalaji…kakve tek oni olujne vjetrove doživljavaju! Odmaknem se od stupa…svu snagu usmjerim protiv vjetra i uspijem doći do staze za dom. Ovo je zaista bio doživljaj….nezaboravno iskustvo!

Ispred doma me čekao Marino. Rekla sam mu kako sam jedva uspjela savladati vjetar, rekla sam mu za strah i plakanje….Marino, Marino…da se tebi to desilo ja bih tebe barem zagrlila i rekla da mi je žao da ti se to desilo! Ali nismo svi ljudi isti…svatko ima neku manu…Marino ti nemaš empatije prema drugima….neznaš suosjećati s drugima!

On mi je samo rekao da nas naši nisu čekali nego su krenuli na drugi vrh. Ajde idemo na Obruč – kaže mi i krene, a ja bez volje odlazim za njim. Onaj vjetar je ubio nešto u meni i osjećam da me više nije volja hodati. Malo smo se udaljili od doma i ja skužim da sam štapove ostavila u domu…kažem to Marinu…bio je tad malo ljut. Rekla sam nek ide sam na Obruč, a ja se vraćam u dom i ne mičem se više nigdje. I vratim se ja u dom. Tu sam srela Mateja, Nataliju i Tihog, ispričala im šta mi se desilo i rekla nek idu za Marinom na Obruč. Otišli su ali su se nakon nekog vremena vratili skupa sa Marinom i nagovarali me da idem s njima….ali mene tada ne bi uspio nitko nagovoriti…ja se ne mičem iz doma i amen! Još sam im rekla da ću se ispisati iz planinarskog društva!

Oni su otišli bez mene, a ja sam svo vrijeme bila u domu, malo sam šetala po obližnjim brežuljcima, pričala s ljudima i polako zaboravila na onaj proživljeni strah.

Kad se moja ekipa vratila, nakon što su se malo odmorili, vratili smo se zajedno u Podkilavac. Spustili smo se drugim putem da malo zaobiđemo vjetar. Pitala sam Marina koliko je težak i rekao je devedeset  kg…rekla sam mu da je njemu bilo sa njegovih devedeset kg tešlo ići kroz onaj vjetar i neka pokuša zamisliti kako je tek meni bilo sa mojim šezdeset i tri kg.

Matej me nasmijavao i predložio mi da stavim naslov – Na život i smrt na Hahlićima!

Došla sam doma s nekom tugom u sebi…žalosno je kad ljudi olako prelaze preko nečijih emocionalnih doživljaja…pogotovo ako vam je taj netko ” brother in arms”…

4 misli o “40. Hahlići pod udarom bure, snijega i suza!”

  1. @antares, sva sam protrnula čitajući ovaj post. Koje iskustvo, koja borba s emocijama! Ipak, nemoj se ispisati iz Planinarskog društva. Pomislila sam na jednu pjesmu dok sam te čitala (i ja jako volim Leb i sol i Stefanovskog): Stinga – Fragile
    Poklanjam ti je, možda se sjetiš spota:

  2. Jadranka, možda će tek sad, čitajući tvoje riječi, i Marino shvatiti kako si se tad osjećala. Znaš da su muškarci uglavnom kruti, ne mare za osjećaje. Ili mare, ali to ne pokazuju, boje se da će ispasti mekušci. Ti si dokazala da si borac, jer si izborila svoju veliku bitku. Pobijedila si ćudljivu i prevrtljivu planinu, zbog toga ne smiješ biti tužna, niti odustajati od prijateljstva s njom. Ona te uzela u svoj zagrljaj, šapnula da moraš biti stalno oprezna, ali te pustila i pokazala da tvoja misao s početka priče nikako ne stoji. Planina ti je prijatelj i ne odustaj od nje.
    A ni od Marina. Tko zna, mozda se on uplašio više od tebe ?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s