41. Invazija na Snježnik

18. 04. 2010.   Rano jutro je…okupljamo se na Karolini i čekamo bus. Danas idemo mi iz planinarske škole na naš obavezni izlet. Uskoro stiže bus i ne mogu vjerovati svojim očima…tako dugačak bus još nismo imali. Nadam se da su u busu postavljene markacije jer ćemo se inače pogubiti prije nego nađemo svoja sjedala! Ulazim u bus s kompasom u ruci…trebam samo hodati prema istoku..i eto me, konačno sam stigla do zadnjih sjedala. Robi i Gordana su okupirali zadnja sjedala, pa ja sjedam ispred njih. Saša se smjestio ispred mene, a Džuli je zauzeo sjedala desno od Saše. Džuli je odavno završio planinarsku školu. On spada u onu grupu “vječnih studenata” i kad mu se pruži prilika da ide na izlet s nekim školarcima on to ne propušta! Nije važno koja škola…nedavno je bio sa predškolskim vrtićem na izletu – putevima tratinčica i buba mara!

I tako smo se nas petoro smjestili skroz na kraju…Marino nam se nije pridružio jer je išao lakšom stazom…smjestio se na prvo slobodno mjesto u prednjem djelu busa.

Putujemo na Platak. Saša stalno priziva kišu! Ako ne bude padala kiša on će biti jako nesretan…a onda ćemo svi nastradati, jer danas nema njegove Mladenke da ga tješi. Mladenka ne voli kišu i zato je danas nema. Najbolje funkcioniraju veze u kojima partneri ne vole iste stvari. Npr muškarac voli ženu, a žena voli muškarca…to je super veza…da oboje vole isto, veza ne bi trajala ni pet sekundi. Robi voli pivo, a Gordana vodu…veza koja će sigurno trajati jako dugo…zauvijek! Tako je i sa prijateljstvima…ja volim zadnja sjedala, a Marino prednja…formula za vječno prijateljstvo!

Da se malo uozbiljim…

Szigli smo na Platak. Nitko nije sretniji od Saše! Kiša pada i prvo odlazimo u dom da pojedemo nešto. Tu sam našla Borogajskog i pitam ga otkud on tu…kaže mi da je bus bio prevelik pa ga nisam vidjela.

Ravnatelj Marić i učiteljica Divna nam priopćavaju da s obzirom da pada kiša možemo odustati od invazije na Snježnik. Dakle, tko želi može ići, a tko ne želi može ostati u domu. Ja sam već bila odlučila da neću nikad planinariti po kiši…ali kad su nam odobrili ostanak u domu, onda za inat idem na kišu!

Oblačimo kabanice i krećemo. Džuli otvara svoj bijeli kišobran i kreće u napad. Hodamo po snijegu, a kiša pada…kombinacija za deset! Ja hodam po tragovima od Marina. Saša blista od sreće…sigurno je čitavu noć molio za kišu. Od sreće se počeo svlačiti…opa…striptiz na kiši i snijegu!

Hodamo jedan iza drugog i nailazimo na tragove od medvjeda…tragovi,tragovi,tragovi…a medvjedu ni traga, haha.

Sjetim se Vrapca, Sanjara i PD Gora iz KG i ispisujem im pozdrave u snijegu.

Približavamo se vrhu. Snježnik je prekrasan. Visok je 1506 m. Sam vrh je stjenovit i sigurno je pogled s njega jako lijep, ali danas je tu gore maglovito pa je vidljivost slaba. Stigli smo do planinarskog doma. Zanimljiva građevina…izgrađen je od kamena. Malo se odmaramo i odmah se spuštamo dole.

Više ne pada kiša…Saša nije nesretan, jer on je dobio svoju kišu baš onoliko koliko je želio! Sada se od sreće spušta po stražnjici niz padinu. Uživa kao malo dijete….e, moj Saša…lalala…I ostali sjedaju na snijeg i spuštaju se dole…invazija na Snježnik se pretvorila u dan dječjih radosti!

Dolazimo do doma na Platku i tu se razmještamo po grupicama…ispijamo kavu i pivo i uživamo na suncu.

Odlazimo doma ali ćemo se još zaustaviti u Rijeci i prošetati po Trsatu. Nebo se otvorilo nad Rijekom. Sunce ugodno grije. Prvo smo obišli tvrđavu, a zatim smo se uputuli prema crkvi. Meni je tu bilo jako lijepo…i tvrđava…i crkva…sve dok nisam vidjela natpis koji obavještava o hodočašću pomoraca…

U pet popodne smo krenuli doma…to sada jedino želim…ići doma.

40. Hahlići pod udarom bure, snijega i suza!

11. 04. 2010.  Marino i ja smo se dogovorili da idemo negdje gdje nema kiše. Odabran je Obruč. U domu na Hahlićima će nas čekati Matej, Tihi i Natalija. Oni su došli tamo u subotu.

Noćas je u Puli padala kiša i malo je zahladnilo…pa di je to proljeće više? Dobro je…jutro je osvanulo vedro, poneki oblak ali bitno je da nema kiše. Vozimo se prema ” Grobničkim Alpama”…pričamo, slušamo glazbu, super nam je. Na radiju puštaju Leb i sol…sinoć sam ih slušala na blogu od Sanjara!

Pričamo o svemu, o planinama, o trekingu na kom je bio sa Sašom, o oceanima…i tada mi neznam zašto padne jedna misao i kažem kako je moj suprug umro na oceanu, a ja ću sigurno na nekoj planini!

Kažem Marinu kako nam je super i kako smo mi ” brothers in arms “…pravi prijatelji.

Stigli smo u malo mjesto Podkilavac i još se malo vozimo i započinjemo hodati na Hahliće. Prilično je hladno za ovo doba godine, a ja obukla neku tanku jaknu. Bura puše i povremeno nosi pahulje snijega. Nema veze…hodanje će me brzo zagrijati. Prvi dio je malo stjenovit i jednim dijelom su postavljene sajle. Drugi dio Hahlića se hoda ” po kolcima”….tu su na određenim udaljenostima postavljeni metalni stupovi. Na tom dijelu je čistina, samo planinska trava koja bljeska na suncu sva povijena zbog bure. Vrh je na visini od tisuću metara. Kako se približavamo vrhu, bura je sve jača, hladnije je, a pahuljice nošene vjetrom bodu mi lice. Marino je prilično odmakao od mene…ja se borim s vjetrom i polako gmižem za njim. Više ne vidim Marina…stigao je na vrh i vjerovatno skrenuo na stazu koja vodi u dom. Ostala sam sama. Vjetar tako jezovito fijuče i puše takvom snagom što nikad još nisam doživjela! Jedva sam se dovukla do vrha i hvatam se obim rukama za zadnji stup….nadam se da će vjetar barem na trenutak oslabiti da uspijem doći do puta za dom. Držim se za stup, vjetar ne popušta, puše i dalje istom snagom i brzinom…šta da radim, ne mogu se pomaknuti, užasno mi je hladno, snijeg me šiba po licu….skužim da sam sama, hvata me strah…ne mogu uzeti mobitel iz ranca da zovem Marina jer se moram držati za stup. Plačem…ljuta sam na sebe zbog toga…ja nikad ne plačem…koji mi je vrag? Plačem i zovem Marina, ali je zvuk vjetra jači od mojeg glasa. Taj osjećaj da si sam je užasan! Kažem sama sebi – daj ne cmizdri ili ćeš se smrznuti tu ili se pokreni kako god znaš…kroz misli mi prođu slike planinara na Himalaji…kakve tek oni olujne vjetrove doživljavaju! Odmaknem se od stupa…svu snagu usmjerim protiv vjetra i uspijem doći do staze za dom. Ovo je zaista bio doživljaj….nezaboravno iskustvo!

Ispred doma me čekao Marino. Rekla sam mu kako sam jedva uspjela savladati vjetar, rekla sam mu za strah i plakanje….Marino, Marino…da se tebi to desilo ja bih tebe barem zagrlila i rekla da mi je žao da ti se to desilo! Ali nismo svi ljudi isti…svatko ima neku manu…Marino ti nemaš empatije prema drugima….neznaš suosjećati s drugima!

On mi je samo rekao da nas naši nisu čekali nego su krenuli na drugi vrh. Ajde idemo na Obruč – kaže mi i krene, a ja bez volje odlazim za njim. Onaj vjetar je ubio nešto u meni i osjećam da me više nije volja hodati. Malo smo se udaljili od doma i ja skužim da sam štapove ostavila u domu…kažem to Marinu…bio je tad malo ljut. Rekla sam nek ide sam na Obruč, a ja se vraćam u dom i ne mičem se više nigdje. I vratim se ja u dom. Tu sam srela Mateja, Nataliju i Tihog, ispričala im šta mi se desilo i rekla nek idu za Marinom na Obruč. Otišli su ali su se nakon nekog vremena vratili skupa sa Marinom i nagovarali me da idem s njima….ali mene tada ne bi uspio nitko nagovoriti…ja se ne mičem iz doma i amen! Još sam im rekla da ću se ispisati iz planinarskog društva!

Oni su otišli bez mene, a ja sam svo vrijeme bila u domu, malo sam šetala po obližnjim brežuljcima, pričala s ljudima i polako zaboravila na onaj proživljeni strah.

Kad se moja ekipa vratila, nakon što su se malo odmorili, vratili smo se zajedno u Podkilavac. Spustili smo se drugim putem da malo zaobiđemo vjetar. Pitala sam Marina koliko je težak i rekao je devedeset  kg…rekla sam mu da je njemu bilo sa njegovih devedeset kg tešlo ići kroz onaj vjetar i neka pokuša zamisliti kako je tek meni bilo sa mojim šezdeset i tri kg.

Matej me nasmijavao i predložio mi da stavim naslov – Na život i smrt na Hahlićima!

Došla sam doma s nekom tugom u sebi…žalosno je kad ljudi olako prelaze preko nečijih emocionalnih doživljaja…pogotovo ako vam je taj netko ” brother in arms”…

39. Gračišće – smotra vina središnje Istre

05. 04. 2010.  Dok smo se ja i Nataša dogovarale gdje da idemo, nju je nazvao Renato i dogovor je pao. Nas desetak planinara idrmo u Gračišće na smotru vina. Sastajemo se ispred Italuniona, razmještamo se po autima i krećemo. Nataša vozi Ninu, Sofiju i mene. Oblačno je i povremeno pada sitna kišica. Idemo prema Žminju i upadamo u kolonu koja polako gmiže prema Gračišću. Cijela Istra je odlučila isprobati ova vrhunska vina! Prije ulaza u mjesto, obližnje livade su krcate parkiranim autima. Nataša parkira uz rub ceste i  hodamo prema mjestu.

Gračišće je malo mjesto i ima oko tisuću stanovnika. Sada je tu toliko puno ljudi da mu se stanovništvo povećalo najmanje deset puta! Tko želi isprobati vina mora kupiti čašu. Cijena čaše je 60 kn. S tom čašom idete u bilo koju konobu gdje se toči vino i pijete koliko želite ili možete. U svakoj se konobi toči druga vrsta vina…nisam brojala ali ih ima sigurno više od dvadeset. Ljubičasta oznaka je za crna vina, a žuta je za bijela vina. Ima ih svih vrsta…ali meni se čini da tu i nije važno šta se pije…svi isprobavaju sve! Ljudi nose svoje čaše, pune ih čim ih isprazne i tako u krug…od jedne vrste vina do slijedeće. Vani ima više ugostiteljskih objekata gdje se peku kobasice, čevapi…vrti se vol na ražnju..miriše kiseli kupus! Muzika se čuje sa svih strana…dečki sa trubama i harmonikom…bend koji svira za mlađu publiku…čujem “Afriku” od Dina, ta pjesma mi je predobra!

Nina, Darko i ja smo jedini koji ne pijemo vina, a super se zabavljamo! Svi su malo više “veseli” nego obično!

Kružimo uskim ulicama, guramo se kroz blago pijanu masu ljudi i pitam se da li su ti ljudi došli zaista isprobati vrhunska vina ili je za većinu njih najvažnije da se napiju i onda zbogom pameti!

Nina, Nataša, Sofija i ja se ne razdvajamo…povremeno srećemo naše planinare i onda opet svatko na svoju stranu. Nas četiri odlazimo do crkve. Tu se pruža prekrasan pogled na Ćićariju i Učku…fale nam planine!

Darko nas poziva da odemo do Kule. Gračišće je lijepo malo mjesto smješteno na brdu Perunčevac. Naziv brda potječe još od starih Slavena. Perun je bio njihov vrhovni bog. Gračišće je nekad imalo naziv Gallignana. Tako su ga nazvali Gali prije dvije tisuće godina.

Razgledali smo Kulu i vratili se u mjesto…pojavilo se sunce i opet odlazimo do crkve da bacimo pogled na osunčane planine. Tu u okolici Gračišća se nalazi pješačka staza Svetog Šimuna.

I ponovo kružimo ulicama, zaustavljamo se dok si naši žedni planinari tankiraju “gorivo” i nastavljamo kroz gužvu.

Našoj četvorki se pridružio Zoran i on ostaje s nama.

Pisala bi ja još puno toga o ovoj smotri vina…ali tko sam ja da nekog ili nešto osuđujem…”nek baci kamen prvi onaj…..”…ali jedno moram napisati…danas je Uskršnji ponedjeljak, a toliko pijanih mladih ljudi!

Pala je noć i mi odlazimo doma…Nataša nas vozi prema Puli, a Bajaga pjeva “4-4-2 do Beograda”

Danas sam slikala s mobitelom.