35. Sisol i Šikovac

07. 03. 2010.     Jutro je svanulo u lijepim bojama, dosta je hladno ali meni je najbitnije da nema kiše. Danas planinarim s Marinom i unaprijed se veselim jer je on iskusan planinar. On je do sada ostavio tragove po svim našim planinama, a i po puno planina izvan lijepe naše! Danas mi se pružila prilika da puno toga naučim od Marina…od jednog izuzetnog planinara! Dakle, danas je Marino moj učitelj, moj vodič, moj “šerpa”.

Marino dolazi po mene oko 8 i vozi nas u Plomin. Nakon kave odlazimo u visine. Hodati ćemo iz Plomina na Sisol i Šikovac i nazad. Marino se danas mora prilagoditi mojem tempu jer bi me inače negdje izgubio, haha. Malo je hladno, ali hodanje me brzo ugrije. Marino me pita da li imam rukavice…ja rukavice nemam jer mi smetaju dok fotografiram…ali zato  ih on ima više i neće biti problema ako mi zatrebaju.

Marino mi pokazuje visoki dimnjak od termoelektrane i kaže kad se nađemo u njegovoj ravnini onda smo na 400 m visine.

Hodam za Marinom, povremeno fotografiram, uživam u krajoliku….kako se sve više uspinjemo postaje hladnije, bura je sve jača! Nos mi curi i to stalno brisanje slina me malo živcira.

Već smo odavno prešli visinu onog dimnjaka i polako se približavamo Sisolu. Marino me stalno pita ako mi trebaju rukavice…još uvijek mi nije hladno!

Naišli smo na trag neke životinje. Marino kaže da je to trag mladog medvjeda. Ako je mali medo tu negdje onda mu je sigurno i mama blizu. Medvjedi su najopasniji kad imaju mlade ili ako nabasaš na njega iza neke stijene pa ga uplašiš. Šta učiniti ako se sretneš s medvjedom? Marino mi objašnjava da je najbolje ostati na mjestu miran ili legnuti na tlo kao da si mrtav. Svaki pokušaj bijega je neuspješan jer je medvjed brži od čovjeka, penje se po drveću za tobom, baciti će se u rijeku za tobom… Pitam se da li bi mogla ostati mirna pri susretu s medvjedom?  Ja o medvjedima nosim drugačiju sliku u sebi. Još iz djetinjstva su oni za mene jako drage, nježne i umiljate životinje! Moj medo je dugo godina spavao samnom i bio mi je velika radost. I sad kad sam se sjetila svog meda na trenutak sam probudila dijete u sebi..pa skoro svako dijete ima  plišanog medvjedića! Mislim da bi mi susret s pravim medvjedom zauvijek uništio dio mog djetinjstva.

Marino korača ispred mene…pratim ga na sve većoj udaljenosti…onda on staje i čeka me. Pričamo o planinama i planinarenju….moji osvojeni vrhovi su neusporedivi s njegovim…ali mi on kaže da ne podcjenjujem nikad ništa!

Moj “šerpa” mi priča o našim curama koje su osvojile Himalaju, o njihovim treninzima po Velebitu, o njihovim rutama po Himalaji.

Prije samog vrha tražimo zavjetrinu da se malo odmorimo. Tlo je prepuno visibaba…predivno cvijeće.

Vrh Sisola je stjenoviti i moraš biti oprezan kud hodaš. Sisol je visok 835 m. Tu se fotografiramo i idemo dalje. Susrećemo dvoje planinara….oooo pa to su Pazinjani! Prepoznajem Sonju, malo pričamo i nastavljamo svaki svojim putem. Uskoro nam dolazi u susret jako puno planinara. Rekli su mi da su iz Kopra.

Bura je dosta jaka i šum koji stvara podsjeća me na šum olujnih valova na moru. Hladnoća mi ne umanjuje užitak hodanja i prekrasan pogled na Kvarner i unutrašnjost Istre. Nebo nije čisto, neki magličasti oblaci putuju po njemu. Horizont je obavijen sumaglicom.

Spuštamo se malo niže i dolazimo do jednog prirodnog okna koji se zove Provrtenica. Ulazimo unutra, sa svoda vise ledene “sige”. S druge strane okna pruža nam se pogled na Ćepićko polje.

Hodamo po vrhu i idemo prema Šikovcu. Marino nam nalazi jedno mjesto u zavjetrini, jedemo i odmaramo se desetak minuta. Uskoro je tu prava gužva…Koprani su isto izabrali ovo mjesto za odmor!

Mi odlazimo dalje…po stijenama…po buri…još uvijek odbijam rukavice koje mi Marino nudi.

Marino me pita da li želim dalje ili da se vratimo…naravno da želim dalje! Odjednom nemogu disati na nos…u rukama sam osjetila neku čudnu bol…sada uzimam rukavice od Marina. Taj dio puta, možda desetak metara, bio je tako hladan da su mi se smrznule sline u nosu i prsti na rukama su mi se počeli smrzavati! To mi je novi doživljaj…nikad nisam doživjela takvu hladnoću! Marino mi je rekao da bura puše 50 km/h i da je temperatura tu  – 10. Uskoro smo došli do vrha Šikovca i odmah se vratili nazad. Šikovac je visok 780 m. S njega se isto lijepo vidi more, Istra i najviši vrh Učke-Vojak. Na Vojaku je snijeg.

Odlazimo nazad putem kojim smo i došli. Više mi nije hladno…ali sam očito malo umorna jer sam počela zapinjati za stijene. U jednom sam se trenutku prosula po stijenama…malo sam udarila koljeno ali nije mi ništa…osim što su mi ti moji padovi smiješni.

Opet smo na Sisolu…hoda Marino…hodam ja za njim!

Silazimo sa stjenovitog djela Sisola….planinska trava se bljeska na suncu….more trave!

Spuštamo se prema Plominu i Marino mi priča o opremi koju bi svaki planinar trebao imati uvijek sa sobom. Obavezno treba nositi lampu, prvu pomoć, dovoljno vode i hrane i nešto odjeće. ( hmhm rukavice ću ubuduće uvijek nositi sa sobom)

Stigli smo u Plomin oko 16h i otišli na “zasluženu” kavu. Marino je rekao da smo danas prešli oko 16 km. U kafiću sam srela Jadranku i Marizu iz PD Planik. One su danas isto planinarile po Učki.

Danas smo se moj “šerpa” Marino i ja dobro proveli na Učki!

6 misli o “35. Sisol i Šikovac”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s