38. BITORAJ – kadi su ta VRATA kroz ka san pasa…

28. 03. 2010.    Prije dva dana smo se dogovorili da idemo negdje iznad Rijeke…gdje? To ćemo se danas dogovoriti. Ja u sebi navijam za Bitoraj. Marino mi je bio obećao Bitoraj! Skupilo se nas petoro: Mladenka, Saša, Matej, Marino i ja….dream team!

Marino nas je posložio u svoj Mercedes i odvezao prema Rijeci. Saša mu nabraja planine gdje bi mogli ići, a ja u sebi govorim- Marino reci Bitoraj…čiribu-čiriba neka bude Bitoraj…haha i Marino zaista kaže da bi bilo dobro ići na Bitoraj! I Bitoraj je peteroglasno prihvaćen! A ja sam sebe bezglasno uvrstila u najvještije vještice….šta bi tek bilo da sam imala čarobni štapić?

Na Vratima Jadrana punimo se kofeinom i odlazimo pravac Bitoraj.

Stižemo u jedno malo mjesto. Marino se parkira ispred pansiona Vrata i izbacuje nas bezdušno van…u hladno jutro…malo smo pospani jer nam fali onaj jedan sat …ali Marino nema milosti. Daje nam jednu minutu vremena da se opremimo i pokret! Matej se sav smotao…umjesto da skida majice skinuo je hlače…Saša je uporno htio navući Mladenkine gojzerice na svoje pet brojeva veće noge, dok mu je Mladenka govorila- Saša kad ćeš me odvest prid oltar? A ja …bila sam spremna, naravno. Ja sam se spremila još sinoć…spavala sam u gojzericama s rancem na leđima i štapovima u ruci! Znam ja Maarina…za njega moraš biti spreman odmah i vajk!

Šala mala!

Jutro je blistalo…sretni smo jer znamo da će nas pratiti lijepo vrijeme…a možda i koji medvjed, haha. Na tabeli piše da je Bitoraj područje medvjeda…možda mi se konačno smiluje koji medo i prošeta ispred mene…zanima me kako bi reagirala da ga vidim.

Hodamo puteljkom prema šumi i uskoro nailazimo na snijeg. Snijeg blista na jutarnjem suncu, dosta je toplo i ja skidam jaknu. Već sam hodala po planinama prekrivenim snijegom i svaki put je drugačije. Ovdje povremeno netko od nas upadne duboko u snijeg…i šta onda nego smijeh…presmiješno mi je to!

Nailazimo na puno svježih tragova medvjeda…gledam te velike medvjeđe stope u snijegu i usmjeravam svoje misli na pozitivne stvari….treba razmišljati pozitivno i ništa ti se neće desiti. Halo medvjed, I love you…haha, tko zna da li bi to upalilo?

Stigli smo do skloništa Bitorajka i ušli smo da malo razgledamo, a onda nastavili dalje prema vrhu. Za nekih pola sata stigli smo na vrh. Tu na vrhu su već stigla dvojica planinara koje smo bili sreli negdje na pola puta. Sada se upoznajemo s njima…Luka i Zoran..oni su Zagrebački Riječani..ZGRIčani!

Bitoraj je visok 1385m i vidik s njega je prekrasan. Fotografiramo krajolik i jedni druge…Saša pečatira Mladenku i mene…lupa nam pečat na ruke…sada smo žigosane! Možda nas namjerava prodati…mene će morati dati na akciju, haha i još ako daje set noževa pa možda me i proda, haha.

Vadimo hranu iz ranca i počinje gozba. Matej nateže Ožujsko dok Saša moli za jedan gutljaj…Marino testira svoj novi nož na jednoj jabuci. Nož je prvoklasan…uspio je izrezati jabuku na par komada i nije se otupio. Ali to nije sve…nož ima i specijalne dodatke..otvarač za Ožujsko, satelitsku navigaciju, gromobran, Morseov kod, par klinova za penjanje, kišobran i hiltericu!

Spremamo se za silazak. Nećemo silaziti putem kojim smo došli. Idemo na drugu stranu. Naša ekipa od pet članova sada broji sedam članova. Razmnožavamo se kao amebe,haha, tko zna koliko će nas biti do doline? Dakle sada više nismo Pulska ekipa…sada smo Pulsko-Zagrebačko-Riječka ekipa! Zoran i Luka su sada naši! Hodamo po snijegu, povremeno propadamo ali nedamo se…malo dole…malo gore pa ovamo…pa onamo. Dolazimo do jedne visoke stijene i dečki jednoglasno odluče da se penjemo na nju…Matej je majstor penjanja, on je tu “doma” i u par sekundi eto ga na vrhu. Luka, Zoran i Marino ne zaostaju za njim. Skidam ranac i penjem se i ja za njima i uskoro sam i ja na vrhu. Saša i Mladenka su se popeli s druge strane…svi smo na vrhu, a ja najsretnija…uspjela sam! A onda “ablajz” dole. Pogled na karte i silazak prema dolini….možda bi bilo bolje da smo gledali u Tarot karte ,haha, jer ove nisu baš pouzdane! Hodamo i stižemo do jednog odmorišta…tu nema snijega…planinska trava bljeska na suncu. Tu vadimo sendviče, čokolade, kekse, jabuke i punimo se kalorijama. Ležimo na travi, upijamo sunčevu toplinu u sebe i uživamo. Sjetim se da sam ponijela čokoladno mlijeko i objašnjavam ekipi kako je to najbolji energetski napitak! Nitko mi ne vjeruje…kažem im da sam čitala na blogu od Apolon centra da su znanstvenici otkrili da je spoj mlijeka i čokolade najbolji za sve koji se bave sportom ili nekim drugim fizičkim naporom…nastalo je zezanje na moj račun, haha, danas mi nitko niš ne vjeruje…ali kladim se da će neki ipak drugi put uzeti čokoladno mlijeko sa sobom!

Tu nam je predobro ali moramo u “ablajz” po snijegu, naravno. Pitam Marina gdje moramo stići, a on mi kaže u Vrata. Istog trena mi zasvira u glavi pjesma od Gustafa- Kadi su ta VRATA kroz ka san pasa…Hodamo, pričamo, fotografiramo…i odjedanput nas Luka zove da smo pogriješili i da se moramo vratiti nazad i skrenuti na drugu stranu…Kadi su ta Vrata?

Približavamo se jednom naselju i tu se rastajemo sa Lukom i Zoranom…hvala dečki bili ste za pet! Mi odlazimo do pansiona Vrata i naručujemo si kavu. Odlazimo doma i ugledam tabelu na kojoj piše Vrata i kažem ekipi da nisam znala da se mjesto zove Vrata!

Danas je meni bilo predobro…najbolje…ej ljudi popela sam se na stijenu visoku 50 m!

Mladenka, Saša, Matej, Marino, Luka, Zoran…nadam se da ćemo opet skupa u visine…svi ste mi SUPER!

37. Ekspedicija na Žbevnicu!

21. 03. 2010.  Prije tri tjedna počela nam je pleninarska škola. Na prvom predavanju nam je “ravnatelj”  Marić naglasio da nam tolerira samo jedan izostanak sa nastave ili sa izleta. Tko izostane više puta, leti iz škole! Taj prvi susret s ravnateljem bio je katastrofa…lik je bio preodbojan, hladan, antipatičan…strava man! Učiteljica Divna je vjerovatno po zadatku morala nastupiti u istom stilu kao i ravnatelj. Ja znam Divnu…ona taj dan nije ličila na sebe…ali vjerovatno je morala udovoljiti ravnatelju, inače bi letila iz škole! Učiteljica Divna je na tom prvom predavanju bila preodbojna, hladna, antipatična…strava woman! Te večeri nam je jedino Zlatko Bašlin bio OK. Pričao nam je o povijesti planinarstva i općenito o planinarenju. Zlatko nam je bio jedino “svjetlo” te “mračne” večeri! Zlatko zaslužio si svoje ime!

U školu su se upisali : Gordana, Robi, Richard, Saša, Karmen, Adrijana i ostali koje ne poznam. Ukupno 52 polaznika škole.

Prvi obavezni izlet je bio nakon par dana, ja nisam išla i sada imam jedan minus.

Drugo predavanje je bilo puno bolje. Darko Lukšić je govorio o planinarenju i pokazivao nam fotografije iz svog obiteljskog  foto albuma! Mislim da nam je pokazao jednu ili dvije fotografije na kojima su se vidjele planine! A onda je došao na red Borogajski. On nam je pričao o opremi za planinarenje. Borogajski ima jako zanimljiv stil pričanja….nakon svake rečenice on kaže : i udri! Započeo je govorom o tome kako se ranac nesmije pretrpavati stvarima…par stvari i udri! To predavanje o “par stvari” trajalo je tri sata…i udri! Iskrcao je tri šlepera odjevnih predmeta…i udri! Dva šlepera pojaseva, špaga, lonaca, dereza, vreća za spavanje…i udri! Jedan šleper praškova za pranje planinarske odjeće…i udri! I nakon svega toga rekao nam je da je sve to bila samo oprema za ljeto i da će nam sada pokazati opremu za zimu! A mi…udri…i razbježali se sa nastave!

I Marino nam je došao u školu.

I tako…sada nesmijem više izostati…jedan minus mi je zabilježen…znači moram ići na Žbevnicu!

Skupili smo se na Karolini. Mi školarci jednim busom, a veterani drugim i putujemo do Trstenika. Vrijeme je oblačno i svi spominju kišu…ja ne želim kišu…ako padne kiša ja ostajem u busu i amen!

Konačno smo stigli u Trstenik, namještamo si rance i opremu. Veteran foto Darko mi je donio CD koji mi je obećao…svaka čast Darko, pravi si prijatelj! Taj film sam gledala prije par godina i to mi je jedan od najboljih filmova! Touching the Void….film o planinarenju Simona i Johna koji su preživjeli u katastrofalnim uvjetima!

Počeli smo hodati prema Žbevnici. Nije hladno, ali je sve vlažno jer se navukla magla. Po granju su se nanizale kapljice rose…magla nam uskraćuje vidljivost…sve je bijelo i vlažno. Hodam i fotografiram. Richard mi pokazuje kako da namjestim aparat za maglu. Učiteljica Divna je danas voditelj izleta i ona je prva, a ravnatelj je na kraju kolone i pazi na svaki naš krivi korak. Danas su ravnatelj i učiteljica jako dobro raspoloženi…takav im je program, vjerovatno!

Stigli smo na vrh Žbevnice, malo se odmaramo i nastavljamo prema planinarskom domu. Tu puše hladan vjetar, ali meni je bitno da nema kiše. Zanimljivo je hodati po magli. Šta je magla? Da li je to oblak koji se spustio na zemlju ili?

Uskoro stižemo u dom. Tu su dežurni Ervino i Milina i oni su nam skuhali čaj. Ervino mi je rekao da mu je drago što sam ga poslušala i upisala se u pl. školu.

Krećemo dalje…sada ćemo se spuštati po stjenovitom putu i moramo biti oprezni jer je vlažno i sklisko. Jednim svojim korakom povučem veći kamen i on se počme kotrljati dole…to ti je minus – kaže mi ravnatelj, ali ja istovremeno štapom zaustavim kamen i ravnatelj kaže – to ti je plus! Hmhm opasan je ovaj naš ravnatelj, sve vidi, haha.

Došli smo u mjesto Slum. Usred sela je murva stara 200 godina. Richard je rekao da bi je trebali ispiliti da izbrojimo koliko je stara! Tu u Slumu sam srela Marizu, Jadranku i Darsa iz PD Planik. I oni danas gaze po Žbevnici.

Nastavljamo hodati dalje prema Buzetu. Stigli smo do stijene iznad Buzeta i vidimo da nas dole čekaju naši busevi.

Ekspedicija na Žbevnicu je uspjela. Ovi naši novi planinari će sigurno prespavati čitav tjedan, haha!

Izlet je bio OK. Meni su uvijek zanimljive boje u prirodi…magla ih mijenja na mističan način!

36. sLOVEnija – SNEŽNIK

14. o3. 2010.    Danas mi je sretan dan, idem u sLOVEniju! Robi, Gordana i ja idemo sa Rovinježima na Snežnik. Na Okretima čekamo bus. Sunce je svojim prvim jutarnjim zrakama najavilo prekrasan dan. Danas neidem s Rovinježima s kojima sam bila na par izleta. Ovi s kojima danas idem su “ozloglašeni” planinari! Čula sam razne priče o njima…najčešće ih svrstavaju u alkose, divljake, nenormalne…Poredni Rovinježi kojima su sve štupidece bitnije od planinarenja! Hm hm…kako neki ljudi vole etiketirati druge…a da za promjenu uzmu metlu i počiste svoju kortu!

Stigao nam je bus…hvala Bogu da konačno upoznam te “zvijeri”! Zamisli iznenađenja….u busu vidim desetak ljudi…možda zvijerke vrebaju ispod sjedala, haha…ma šalim se, naravno! Svako planinarsko društvo se razlikuje jedno od drugih, ali je svima isti cilj…planinariti i dobro se zabaviti! Planinarenje je svima isto, a zabava je nekima jedno a nekima nešto drugo. Svatko bi trebao sebi odabrati društvo koje mu odgovara i da one druge pusti na miru. Ako netko ne voli jesti neku hranu to nije razlog da pljuje po njoj!

I tako, mi poredni i ozloglašeni ( i ja sam takva jer sam s njima) putujemo u Deželu da se nauživamo snijega na Snežniku….mislim na one koji prežive do tamo…jer u međuvremenu ćemo se opijati, izdrogirati, neke ćemo poubijati i napraviti roštilj na prvoj OMV stanici!

Putujemo do Sviščaka, vadimo stvari iz busa i odlazimo do pl. doma, a zatim počinjemo hodati prema vrhu. Robi i Gordana su zbrisali s ostalima u petoj brzini. Meni se nikad ne žuri i hodam za njima svojim tempom….uživam u krajoliku…snijeg se blista na jutarnjem suncu…slušam kako škripi snijeg pod mojim koracima….predivno je tu! Bila sam tu prošle godine u kolovozu, ali sada je sve prekriveno snijegom i sve izgleda svijetlije, blistavije, bajkovito!

Uskoro ne vidim nikog iz moje bande. Aha, čujem neke Istrijane tamo u daljini…to su sigurno moji banditi! Požurim za njima…oni skreću u prvom zavoju i vraćaju se u dolinu. Pomislim da su možda nešto zaboravili pa se vraćaju nazad…skoro sam ih sustigla kad skužim da su to neki drugi Istrijani, haha…počasni krug po dolini pa opet počnem iz početka…haha to mi je Mile Tarot rekao da moram napraviti par krugova po dolini pa se tek onda mogu početi penjati na Snežnik, haha!

Ma nema tu problema, oznake se ne vide zbog snijega, ali samo hodam po tragovima i nema beda. Uostalom tu se nemožeš izgubiti pa baš kad bi to i želio, jer ima dosta ljudi…neki se penju, a neki silaze.Puno se njih spušta na skijama…kako uživaju!

Prije nego što sam izašla iz šume nabasala sam na Sandija i još jednog bandita. Nastavila sam dalje i uskoro sam izašla na čistinu…ajme meni kako je tu nebo plavo…a snijeg blješti, a sunce grije…ajme ljepote! Skroz na vrhu vidim pl. dom…kao malena kockica. Kad sam tu bila prošle godine, sve je bilo obavijeno maglom i ništa se nije vidjelo.Puhao je neki hladan vjetar i skoro smo se smrznuli…a bilo je ljeto. A sada, snijeg, sunce…prekrasan dan!

Ranac mi je težak jer nosim neke “dvotonske” dereze. Pitam se za koga vraga nosim ta želiza kad ih sama ionako nebi znala namjestiti! Malo fotografiram, pa opet hodam…tu  ima dosta planinara…Slovenaca, Talijana, Hrvata i nešto nas bandita!

Na ovom dijelu Snežnika rastu niski borovi, klekovina…oni su sada prekriveni snijegom i poneka grana viri iz snijega…zanimljivo…hodam po klekovini!

Vidik je sve ljepši…vide se sva okolna brda i planine. Razmišljam koliko mi još treba do vrha…pl. dom izgleda svakim mojim korakom sve veći…dobro je..približavam mu se. Tu je jutros sigurno bilo sve smrznuto ali je sunce malo smekšalo led…a i planinari su dobro izorali i izbrazdali snijeg. Strmi uspon do doma je malo smrznut ali nema veze…stižem ja gore i što vidim…prekrasan pas, haski! I zadnji put me dočekao jedan prekrasan pas! Popnem se na sam vrh…ajme koja ljepota, na sve strane predivan pogled! Odlazim u dom…vidi banda se već grije! Naručim si čaj i kavu, popijem sve i odoh ja pušiti vani!

Vani su još neki moji banditi. Tri “Labinjana” koja sam bila srela na Koritima i Poklonu su isto članovi moje bande! Vratim se još malo u dom, a zatim odlazimo nazad. Pitam Robija kako da si namjestim dereze, a on, bandit dvostruki, kaže da šta ću to stavljati kad se to teško namještava…thanks Robi što si mi nabavio neupotrebljive dereze!

Spuštamo se dole, u početku smo još skoro svi na okupu, a onda se razdvajamo. U ovoj bandi je najljepše što ti nitko ne komandira…sama sam sebi vodič…mogu hodati kako me volja i di me volja…nitko me ne požuruje niti mi broji ure…živjela sloboda! Hodam prema šumi…nikog živog nema ni ispred ni iza mene…čuju se samo moji koraci…i snijeg šta povremeno padne sa neke grane. Vidim neke tragove i fotografiram ih….u susret mi dolazi neki lik i pita me šta slikam. Tragove srne, odgovorim mu …on se zagleda u tragove i kaže mi da sam u pravu i crta u snijegu tragove nekih životinja…i odjednom puknemo od smijeha istovremeno jer smo skužili psa…ono su bili tragovi psa! Hudič me pozdravi i odlazimo svaki svojim putem.

Stigla sam do jedne oznake na kojoj piše da  do doma u Svščakima treba pola sata…haha…ako piše pola sata to u prijevodu znači jedan sat! Ajd koračaj i uživaj dalje! Čini mi se da dugo već hodam sama bez igdje ikog…super mi je…ja sam inače vuk samotnjak u horoskopu! Oooo vidim tamo dole naselje…jedan lik hoda tamo ispred mene…sigurno ide u dolinu, pa ga nesmijem izgubiti…on skrene desno i ja za njim…opa nestao mi je…aha tu je, ide prema jednoj kući, skida ranac…aha on živi tu. Nastavljam dalje i stižem okolo naokolo do doma…banda je na okupu, izdajice roda svoga ispijaju Laško! Pitam Robija zašto sam ja danas nosila te “fucking” dereze u rancu do vrha i nazad….rekao je da je to bio test da mu drugi put nosim pive! Hmhm Robi će prvi završiti na roštilju!

A sada da vidim da li sam upamtila imena banditosa: Edi, Stella, Robi, Gordana, Sandi, Alen, Emil, Berto, Rosso, Klaudija, Ivanka, Srećko…netko mi fali…13 nas je bilo…aha ja sam trinaesta…naravno koji bi drugi broj dobila!

Meni je danas bilo preeeedooobrooo na Snežniku!

sLOVEnija nasvidanje!

35. Sisol i Šikovac

07. 03. 2010.     Jutro je svanulo u lijepim bojama, dosta je hladno ali meni je najbitnije da nema kiše. Danas planinarim s Marinom i unaprijed se veselim jer je on iskusan planinar. On je do sada ostavio tragove po svim našim planinama, a i po puno planina izvan lijepe naše! Danas mi se pružila prilika da puno toga naučim od Marina…od jednog izuzetnog planinara! Dakle, danas je Marino moj učitelj, moj vodič, moj “šerpa”.

Marino dolazi po mene oko 8 i vozi nas u Plomin. Nakon kave odlazimo u visine. Hodati ćemo iz Plomina na Sisol i Šikovac i nazad. Marino se danas mora prilagoditi mojem tempu jer bi me inače negdje izgubio, haha. Malo je hladno, ali hodanje me brzo ugrije. Marino me pita da li imam rukavice…ja rukavice nemam jer mi smetaju dok fotografiram…ali zato  ih on ima više i neće biti problema ako mi zatrebaju.

Marino mi pokazuje visoki dimnjak od termoelektrane i kaže kad se nađemo u njegovoj ravnini onda smo na 400 m visine.

Hodam za Marinom, povremeno fotografiram, uživam u krajoliku….kako se sve više uspinjemo postaje hladnije, bura je sve jača! Nos mi curi i to stalno brisanje slina me malo živcira.

Već smo odavno prešli visinu onog dimnjaka i polako se približavamo Sisolu. Marino me stalno pita ako mi trebaju rukavice…još uvijek mi nije hladno!

Naišli smo na trag neke životinje. Marino kaže da je to trag mladog medvjeda. Ako je mali medo tu negdje onda mu je sigurno i mama blizu. Medvjedi su najopasniji kad imaju mlade ili ako nabasaš na njega iza neke stijene pa ga uplašiš. Šta učiniti ako se sretneš s medvjedom? Marino mi objašnjava da je najbolje ostati na mjestu miran ili legnuti na tlo kao da si mrtav. Svaki pokušaj bijega je neuspješan jer je medvjed brži od čovjeka, penje se po drveću za tobom, baciti će se u rijeku za tobom… Pitam se da li bi mogla ostati mirna pri susretu s medvjedom?  Ja o medvjedima nosim drugačiju sliku u sebi. Još iz djetinjstva su oni za mene jako drage, nježne i umiljate životinje! Moj medo je dugo godina spavao samnom i bio mi je velika radost. I sad kad sam se sjetila svog meda na trenutak sam probudila dijete u sebi..pa skoro svako dijete ima  plišanog medvjedića! Mislim da bi mi susret s pravim medvjedom zauvijek uništio dio mog djetinjstva.

Marino korača ispred mene…pratim ga na sve većoj udaljenosti…onda on staje i čeka me. Pričamo o planinama i planinarenju….moji osvojeni vrhovi su neusporedivi s njegovim…ali mi on kaže da ne podcjenjujem nikad ništa!

Moj “šerpa” mi priča o našim curama koje su osvojile Himalaju, o njihovim treninzima po Velebitu, o njihovim rutama po Himalaji.

Prije samog vrha tražimo zavjetrinu da se malo odmorimo. Tlo je prepuno visibaba…predivno cvijeće.

Vrh Sisola je stjenoviti i moraš biti oprezan kud hodaš. Sisol je visok 835 m. Tu se fotografiramo i idemo dalje. Susrećemo dvoje planinara….oooo pa to su Pazinjani! Prepoznajem Sonju, malo pričamo i nastavljamo svaki svojim putem. Uskoro nam dolazi u susret jako puno planinara. Rekli su mi da su iz Kopra.

Bura je dosta jaka i šum koji stvara podsjeća me na šum olujnih valova na moru. Hladnoća mi ne umanjuje užitak hodanja i prekrasan pogled na Kvarner i unutrašnjost Istre. Nebo nije čisto, neki magličasti oblaci putuju po njemu. Horizont je obavijen sumaglicom.

Spuštamo se malo niže i dolazimo do jednog prirodnog okna koji se zove Provrtenica. Ulazimo unutra, sa svoda vise ledene “sige”. S druge strane okna pruža nam se pogled na Ćepićko polje.

Hodamo po vrhu i idemo prema Šikovcu. Marino nam nalazi jedno mjesto u zavjetrini, jedemo i odmaramo se desetak minuta. Uskoro je tu prava gužva…Koprani su isto izabrali ovo mjesto za odmor!

Mi odlazimo dalje…po stijenama…po buri…još uvijek odbijam rukavice koje mi Marino nudi.

Marino me pita da li želim dalje ili da se vratimo…naravno da želim dalje! Odjednom nemogu disati na nos…u rukama sam osjetila neku čudnu bol…sada uzimam rukavice od Marina. Taj dio puta, možda desetak metara, bio je tako hladan da su mi se smrznule sline u nosu i prsti na rukama su mi se počeli smrzavati! To mi je novi doživljaj…nikad nisam doživjela takvu hladnoću! Marino mi je rekao da bura puše 50 km/h i da je temperatura tu  – 10. Uskoro smo došli do vrha Šikovca i odmah se vratili nazad. Šikovac je visok 780 m. S njega se isto lijepo vidi more, Istra i najviši vrh Učke-Vojak. Na Vojaku je snijeg.

Odlazimo nazad putem kojim smo i došli. Više mi nije hladno…ali sam očito malo umorna jer sam počela zapinjati za stijene. U jednom sam se trenutku prosula po stijenama…malo sam udarila koljeno ali nije mi ništa…osim što su mi ti moji padovi smiješni.

Opet smo na Sisolu…hoda Marino…hodam ja za njim!

Silazimo sa stjenovitog djela Sisola….planinska trava se bljeska na suncu….more trave!

Spuštamo se prema Plominu i Marino mi priča o opremi koju bi svaki planinar trebao imati uvijek sa sobom. Obavezno treba nositi lampu, prvu pomoć, dovoljno vode i hrane i nešto odjeće. ( hmhm rukavice ću ubuduće uvijek nositi sa sobom)

Stigli smo u Plomin oko 16h i otišli na “zasluženu” kavu. Marino je rekao da smo danas prešli oko 16 km. U kafiću sam srela Jadranku i Marizu iz PD Planik. One su danas isto planinarile po Učki.

Danas smo se moj “šerpa” Marino i ja dobro proveli na Učki!

34. Visibabe zovu proljeće na Matusajni i Svibu!

28. 02. 2010.   Danas idem na Riječko zaleđe sa Porečanima. Ervino i Milina su me odvezli do Lupoglava, gdje čekamo bus i pridružujemo se Porečanima. Vrijeme je oblačno i miriše na kišu. U busu vidim Jadranku i Marizu…neki planinari su mi poznati ali im neznam ime…i ostali koje još nisam vidjela.

Danas sam ponijela “krivnju” sa sobom. U zadnje vrijeme sam stalno za nešto kriva. Mea culpa! Ma neka vam bude, ako tako želite…Treba li nekome krivac za nešto? Evo me, ja sam trenutno dežurni krivac!

Ali…ništa mi neće pokvariti ovaj dan!!!

Vozimo se prema Škrljevu, zaustavljamo na željezničkoj stanici i započinjemo hodati. Na Vratima Jadrana su nam se pridružili Darko “Šajeta” i Milan. Oni će nas voditi.

Tu sam bila prije tri mjeseca sa mojim PD, puhala je bura i bilo mi je predobro. Danas su se razvukli oblaci po čitavom nebu i sve je mirno i tiho. Nebo je svojim sivilom nadjačalo sve druge boje…sve je sivo…čitav krajolik, more, otoci…samo se snijeg bijeli na vrhovima udaljenih planina. Slušam ritam koraka, poneku riječ iz nečijeg razgovora i buku vlaka koji prolazi tamo s druge strane…

Uspinjemo se na Matusajnu i konačno mi nešto razbije ovo sivilo…pored puta rascvjetale se visibabe…nježni bijeli cvjetovi pognuli su svoje glave prema zemlji…da li se to oni klanjaju proljeću ili su i oni došli na ovaj svijet s već usađenom krivnjom u sebi?

Nastavljamo prema vrhu, Milan mi priča o svojim planinarenjima po Himalaji, Kilimandžaru, Alpama…sa oduševljenjem ga slušam i u sebi ga svrstavam u iznimne ljude! Ervina i Milinu sam još jutros svrstala u tu “moju” grupu iznimnih ljudi. Oni su isto planinarili po visokim planinama, hodali po ledenjacima Matterhorna, Mont Blanca i tko zna gdje sve nisu bili! Poželim da sam visibaba da pognem glavu pred tim ljudima.

Stižemo na stjenoviti vrh, malo se odmorimo i idemo dalje. U zraku se osjeća da nam je proljeće blizu. Grane su propupale, visibabe se rascvjetale, glasaju se ptice “proljetnice” i zrak je topliji.

Hodamo prema Svibu…ne idemo po onom putu kuda sam išla prije par mjeseci…Darko nas vodi nekim drugim putem. Lijepo je danas hodati ovuda…ponavljam isti izlet, ali je skroz drugačiji…samo su vrhovi isti, a put do njih je novi doživljaj.

Mene “peru” neki sivi oblaci…jedna mi se pjesma stalno vrti u glavi…”Par godina za nas” od EKV…

Spuštamo se prema Meji. Tu upoznajem još jednu Jadranku…pričamo o jogi, Tai Chiu, vjeri…onoj vječitoj krivnji koju puno ljudi osjeća i nosi zauvijek sa sobom.

Stigli smo do željezničke stanice u Meji i odlazimo u mjesto, tamo nas čeka bus. Uz sam put rascvjetale se prve ljubičice.

Na početku puta su nas dočekale visibabe, a sad na rastanku nas ljubičice pozdravljaju!