33. Učka – Vojak u snijegu

21. 02. 2010.  Danas sam odlučila samu sebe nagraditi jednim prekrasnim izletom na Ućku. Jutro mi je već najavljivalo prekrasan dan. Bistro nebo i sunce koje je tek započelo svoje putovanje po nebu. Malo je prohladno ali me grije radost što odlazim na moju dragu Učku. Zadnji put sam bila na njoj prošlu jesen…ali sad je prekrivena snijegom i to će biti poseban doživljaj!

Odlazim sama. Danas nije nitko zaslužio da ide samnom! One koje bi rado povela sa sobom su danas zauzeti. Neki su danas otišli na Žbevnicu, a neki negdje drugdje.

U Pazinu odlazim na kavu…obožavam kavu u rano jutro…ma volim ja kavu uvijek, haha.

Prije tunela skrećem prema Učki. Cesta je od samog početka doslovno zaleđena. Par auta je parkirano sa strane i vlasnici se muče dok stavljaju lance. Ja nemam problema s time…Lada je zakon…vuče ona i po ledu i po snijegu…kao tenk, haha.

Stižem do planinarskog doma na Poklonu. Poklon je dobio naziv po tome što je tuda nekada vodila cesta za Rijeku, pa kad su ljudi hodočastili na Trsat s tog su mjesta već mogli vidjeti svoje svetište i tu su se već počeli klanjati…pokloniti – Poklon.

Kako je predivno tu, noćas je napadalo jako puno snijega a sada se sve blista na jutarnjem suncu. Ispred doma susrećem trojicu Labinjana, oni mi kažu da idu na Korita. Rekla sam im da sam ja bila prošlu nedjelju tamo, a oni mi odgovore da znaju jer su me vidjeli tamo…onda se ja sjetim da sam i ja njih vidjela…imali su psića kojeg sam slikala.

Tu je već dosta živo…grupice planinara odlaze svaki na svoju stranu…sve ih više pristiže autima, a neki su došli busom. Danas ćemo svi mi dobro razgaziti snijeg po Učki, haha.

Namještam si štapove, stavljam ranac na leđa i krećem…sve je mirno i tiho…čuju se samo moji koraci…škripi snijeg pod njima. Sa stabala pada snijeg i raspršuje se po meni. Volim gledati u nebo kroz grane. Podižem pogled prema nebu…kroz bijele grane nazirem plavo nebo…bijelo i plavo.

Hodam prema Vojaku…to je najviši vrh na Učki. Ali on ne spada u Istarsku županiju nego u Primorsko-goransku! Ma nek pripada kome god, ali kada se ja vraćam s bilo kojeg daljeg puta i kad vidim Učku ja znam da sam došla doma, bez obzira što mi je do “doma”  još sto km.

Učka je imala više imena. Grci su je zvali Olinfos. Na istroromanskom j. zvala se Caldiera. Na starohrvatskom j. zvala se Vučka. Na talijanskom je Monte Maggiore.

Zaustavljam se da napravim nekoliko snimaka, popijem vode i idem dalje. Sunce me tako lijepo grije..stanem i prepuštam se njegovim zrakama….toplina s neba! Da li i ona putuje od Sunca do nas osam minuta kao i svjetlost…ili je ta svjetlost istovremeno i toplina?

Hodam…sama…prisjetim se one izreke o ” strancima koji su ustvari prijatelji koje još nismo upoznali” i prisjetim se kako mi se netko bio smijao kad sam mu to rekla, nazvao me preoptimističnom…možda sam stvarno previše optimistična! Možda bi ipak trebala prema nekim ljudima biti malo drugačija, a ne ih odmah prihvatiti kao prijatelje…ne cijene svi ljudi prijateljstvo! Pogotovo razmažene, umišljene budale!

Danas je dobro da sam sama…bilo bi dobro da su tu samnom neki moji dobri ljudi…Marina, Gordana, Sergej, Živana, Richard i drugi…ali kad njih nema ne treba mi nitko drugi!

Stigla sam na vrh. Tu ima već dosta ljudi…tu je i foto Darko…planinari iz Ljubljane i drugi. Upoznajem legendu ovog kraja – učkar Boro i pitam ga zašto za Vojak postoje tri različite visine. Objasnio mi je da je sam Vojak visok 1396 m. Ako se računa visina kule onda je visina 1400 m. Kad je na kuli dozidan zid visine jednog metra onda su se počeli pojavljivati podaci o visini od 1401 m. Tu na vrhu upoznajem neke iznimne ljude. Posebno izdvajam jednog koji me u kratko vrijeme puno naučio!

Pogled s kule je predivan…vidi se čitava Istra, Kvarner, Gorski kotar, Slovenija….Kula je prepuna planinara i ja polako odlazim. Gazim po dubokom snijegu…obasjan suncem svjetluca kao da je neko bacio dijamantnu prašinu po njemu.

Svako godišnje doba mijenja prirodu na svoj način… svako je doba promijeni na najljepši mogući način!

Silazim dole, put je sada zaleđen pa moram biti opreznija…polako se spušta sumrak…Mjesec se deblja visoko na nebu.

Danas sam sama sebe nagradila ovim predivnim izletom. Danas sam samo ja zaslužila ovaj izlet!

Jedna misao o “33. Učka – Vojak u snijegu”

    1. A možda da ti naučiš da se ne kaže “ljepo” nego “lijepo”, haha…i da se konačno pokreneš i učlaniš u planinarsko društvo….i da dođeš trenirati Tai Chi…POZDRAV

  1. Svaka ti čast ! Tako se sama zaputiti po Učkoj, nekako mi riskantno. Znam da si iskusna, ali ja se uvijek pitam ‘što ako se nešto dogodi?’ Valjda s godinama dobijemo i povećan strah.
    Ipak, vjerujem da je sve vrijedilo tog pogleda s kule. Zbog njega bih se i ja tamo zaputila !

    1. Ma put od Poklona do Vojaka je “peace of cake”, a i stalno netko ide gore ili dole…s godinama se trebamo riješavati svih svojih strahova koji nas samo sputavaju. I ja imam još neke strahove u sebi od kojih se želim osloboditi, jer ne želim otići na “onaj” svijet s niti jednim strahom u sebi!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s