33. Učka – Vojak u snijegu

21. 02. 2010.  Danas sam odlučila samu sebe nagraditi jednim prekrasnim izletom na Ućku. Jutro mi je već najavljivalo prekrasan dan. Bistro nebo i sunce koje je tek započelo svoje putovanje po nebu. Malo je prohladno ali me grije radost što odlazim na moju dragu Učku. Zadnji put sam bila na njoj prošlu jesen…ali sad je prekrivena snijegom i to će biti poseban doživljaj!

Odlazim sama. Danas nije nitko zaslužio da ide samnom! One koje bi rado povela sa sobom su danas zauzeti. Neki su danas otišli na Žbevnicu, a neki negdje drugdje.

U Pazinu odlazim na kavu…obožavam kavu u rano jutro…ma volim ja kavu uvijek, haha.

Prije tunela skrećem prema Učki. Cesta je od samog početka doslovno zaleđena. Par auta je parkirano sa strane i vlasnici se muče dok stavljaju lance. Ja nemam problema s time…Lada je zakon…vuče ona i po ledu i po snijegu…kao tenk, haha.

Stižem do planinarskog doma na Poklonu. Poklon je dobio naziv po tome što je tuda nekada vodila cesta za Rijeku, pa kad su ljudi hodočastili na Trsat s tog su mjesta već mogli vidjeti svoje svetište i tu su se već počeli klanjati…pokloniti – Poklon.

Kako je predivno tu, noćas je napadalo jako puno snijega a sada se sve blista na jutarnjem suncu. Ispred doma susrećem trojicu Labinjana, oni mi kažu da idu na Korita. Rekla sam im da sam ja bila prošlu nedjelju tamo, a oni mi odgovore da znaju jer su me vidjeli tamo…onda se ja sjetim da sam i ja njih vidjela…imali su psića kojeg sam slikala.

Tu je već dosta živo…grupice planinara odlaze svaki na svoju stranu…sve ih više pristiže autima, a neki su došli busom. Danas ćemo svi mi dobro razgaziti snijeg po Učki, haha.

Namještam si štapove, stavljam ranac na leđa i krećem…sve je mirno i tiho…čuju se samo moji koraci…škripi snijeg pod njima. Sa stabala pada snijeg i raspršuje se po meni. Volim gledati u nebo kroz grane. Podižem pogled prema nebu…kroz bijele grane nazirem plavo nebo…bijelo i plavo.

Hodam prema Vojaku…to je najviši vrh na Učki. Ali on ne spada u Istarsku županiju nego u Primorsko-goransku! Ma nek pripada kome god, ali kada se ja vraćam s bilo kojeg daljeg puta i kad vidim Učku ja znam da sam došla doma, bez obzira što mi je do “doma”  još sto km.

Učka je imala više imena. Grci su je zvali Olinfos. Na istroromanskom j. zvala se Caldiera. Na starohrvatskom j. zvala se Vučka. Na talijanskom je Monte Maggiore.

Zaustavljam se da napravim nekoliko snimaka, popijem vode i idem dalje. Sunce me tako lijepo grije..stanem i prepuštam se njegovim zrakama….toplina s neba! Da li i ona putuje od Sunca do nas osam minuta kao i svjetlost…ili je ta svjetlost istovremeno i toplina?

Hodam…sama…prisjetim se one izreke o ” strancima koji su ustvari prijatelji koje još nismo upoznali” i prisjetim se kako mi se netko bio smijao kad sam mu to rekla, nazvao me preoptimističnom…možda sam stvarno previše optimistična! Možda bi ipak trebala prema nekim ljudima biti malo drugačija, a ne ih odmah prihvatiti kao prijatelje…ne cijene svi ljudi prijateljstvo! Pogotovo razmažene, umišljene budale!

Danas je dobro da sam sama…bilo bi dobro da su tu samnom neki moji dobri ljudi…Marina, Gordana, Sergej, Živana, Richard i drugi…ali kad njih nema ne treba mi nitko drugi!

Stigla sam na vrh. Tu ima već dosta ljudi…tu je i foto Darko…planinari iz Ljubljane i drugi. Upoznajem legendu ovog kraja – učkar Boro i pitam ga zašto za Vojak postoje tri različite visine. Objasnio mi je da je sam Vojak visok 1396 m. Ako se računa visina kule onda je visina 1400 m. Kad je na kuli dozidan zid visine jednog metra onda su se počeli pojavljivati podaci o visini od 1401 m. Tu na vrhu upoznajem neke iznimne ljude. Posebno izdvajam jednog koji me u kratko vrijeme puno naučio!

Pogled s kule je predivan…vidi se čitava Istra, Kvarner, Gorski kotar, Slovenija….Kula je prepuna planinara i ja polako odlazim. Gazim po dubokom snijegu…obasjan suncem svjetluca kao da je neko bacio dijamantnu prašinu po njemu.

Svako godišnje doba mijenja prirodu na svoj način… svako je doba promijeni na najljepši mogući način!

Silazim dole, put je sada zaleđen pa moram biti opreznija…polako se spušta sumrak…Mjesec se deblja visoko na nebu.

Danas sam sama sebe nagradila ovim predivnim izletom. Danas sam samo ja zaslužila ovaj izlet!

32. Karneval u Rijeci

14. 02. 2010.    Richard me pozvao da idem s njim i njegovim društvom u Rijeku. Došao je po mene u 12.30. onda smo išli po Draganu i Jasnu i još smo pokupili Igora, pa smo krenuli za Rijeku. Igor je jučer imao rođendan, pa su Richard i on još bili malo “zemlja-zrak”…haha…ali “prizemljili” su se do Rijeke.

Richard je dosta brzo našao mjesto za parkiranje i onda smo se uputili prema centru. Pokazao nam je gdje je stanovao dok je studirao u Rijeci. Stigli smo do centra, kolone maškara već prolaze glavnom ulicom. Slikam ih mobitelom. Svaka grupa je drugačija…druge boje…druga glazba. Žuti, zeleni, plavi, crveni, bijeli….kostimi svih boja…mornari, bubamare, egipćani, ljudi iz kamenog doba, vragovi, princeze….svi se kreću u ritmu glazbe…svi veseli i raspjevani šire radost po svima nama koji ih gledamo.

Razmišljam o Valentinovu…ljubav je slična karnevalu. Kad si zaljubljen onda svijet doživljavaš u prekrasnim bojama, sve ti je protkano predivnom glazbom i postaješ princeza i vrag istovremeno. Doslovno hodaš po oblacima, smiješiš se, pjevaš i baš te briga za čitav svijet!

Karneval….šarenilo boja…pokreti u ritmu…lelujava masa razdraganih likova iz bajki. Mi se dobro zabavljamo…nas petoro kao da se znamo godinama…Richarda vidim danas treći put, Igora drugi, a Draganu i Jasnu sam danas upoznala!

Odlazimo prema Tower Centru…idemo u kino gledati Avatar.

Film je za mene kao bajka….zamišljala sam kako bi bilo planinariti kroz one šume i susresti se sa nekim drugačijim ljudima. Meni je dobra ona rečenica kad kaže da je energija u nama samo posuđena iz prirode i kad umremo vrati se nazad. Nije mi se svidjela jedino ona gromoglasna glazba s kojom se naglašavaju određene scene…mislim da ta glazba malo uništi taj dio filma…ali to su Ameri i skoro u svim filmovima forsiraju neku nepotrebno bučnu glazbu!

Danas smo se Dragana, Jasna, Richard, Igor i ja predobro proveli u Rijeci…na Valentinovo…a nitko od nas nije zaljubljen!

31. Vodička Griža

07. 02. 2010.   Danas nas Serđo vodi na Ćićariju. Čekamo bus na Karolini. Foto Darko i ja smo prvi stigli. Došao je  Fulvio i odmah se puni kalorijama…tamani krofnu kao malo dijete. Uskoro nam stiže bus i vozimo se prema Brgudcu. U busu su Ljubiša, Vera, Sofija, Altić, Darko M, Borogajski i ostali kojima neznam ime…i naravno moja Marina je tu.

Dan se budi u prekrasnim bojama. Imati ćemo lijepo vrijeme! Zaustavljamo se u Pazinu i odlazimo na kavu. Unutra je zabranjeno pušenje, uzimam kavu i odlazim vani…ooo iznenađenje…tu je Richard sa svojim frendom Igorom. I oni su sa nama, a ja ih nisam vidjela u busu.

Nakon kave nastavljamo vožnju prema Brgudcu. Kako se približavamo tom mjestu, sve više ima snijega. I napokon stižemo u Brgudac, spremamo stvari i počinjemo hodati. Snijeg blista na jutarnjem suncu, a zaleđena cesta se sjaji kao da je od stakla. Serđo nas vodi prema Koritima.

Iz Brgudca vodi kamenita staza koja se uzdiže prema Koritima….staza je prekrivena snijegom i lako se hoda po njoj. Kako je lijepo hodati po snijegu….slušam kako škripi svaki moj korak…uživam u toj blistavoj bjelini…na plavom nebu ugnijezdili se bijeli oblaci…i hodam, hodam, hodam. Richard, Igor i ja zajedno hodamo. Igoru je ovo prvo planinarenje!

Stigli smo do izvora na Koritima. Napunim bocu i pijem vodu…bez boje, mirisa, okusa…a tako je dobra i svježa! Malo dalje je planinarski dom i tu ćemo se malo odmoriti pa onda nastavljamo dalje. U domu je ugodno toplo, ali ja ostajem vani…kradem fotoaparatom djeliće zimske idile…meni je tu predobro!

Nastavljamo dalje. Hodamo prema Vodičkoj Griži. Serđo prvi hoda i radi nam stazu sa svojim koracima. Ja sam negdje na kraju kolone i nije mi teško hodati jer su svi prije mene već lijepo utabali stazu. Hodam po tragovima, slikam i prepuštam se svojim osjećajima. Vjetar puše i stvara zvukove koji me podsjećaju na šum vode…čujem kako škripe smrznute grane…prasak….vjerovatno je negdje pukla neka grana!

Hodamo u koloni, jedan iza drugog…kao vlak koji se sporo kreće kroz duboki snijeg…kao gusjenica koja gmiže po svojem putu. Mi smo grupa…jedno…a koliko smo svjetova donijeli sa sobom? U ovome snježnom carstvu, svaki sa svojim svijetom,  koračamo jedan za drugim, svi kao jedan!

Serđo nam govori da nećemo ići do vrha jer se moramo vratiti prije sumraka. Do vrha nam treba oko pola sata…nema veze…nije sve u vrhovima…nekad je važniji put prema vrhu! Vraćamo se prema Koritima. Sunce je obasjalo ovu stranu brda po kojoj hodamo. Led se topi po granama i svjetluca…zima je staklenim perlicama ukrasila ovu bukovu šumu! Prepuštam se ledenoj čaroliji…gledam je…slušam…udišem…dodirujem…

Stigli smo do planinarskog doma, malo ćemo se odmoriti pa idemo dalje. Richard, Igor i ja zajedno odlazimo prema Brgudcu. Onaj snijeg što je jutros prekrivao stijene je sada zaleđen i dosta je teško hodati…moramo biti oprezni. Richard je ostao s Igorom, a ja sam nastavila dalje sama spuštati se po zaleđenim stijenama….e sad bi dereze bile super! Sunce je počelo zalaziti i nebo se obojilo predivnim bojama…tamo daleko Učka je u svoj snježni vrh upila dio tih boja!

Stigla sam u Brgudac baš kad je sunce zašlo…

Izlet je bio prekrasan…HVALA Serđo što si nas vodio kroz zimsku čaroliju!

30. Izlet iznenadjenja!

31. 01. 2o10.   Danas nas Zlatko vodi na izlet iznenađenja. Neznamo gdje idemo…super! Rano je jutro i na Karolini čekamo naš bus. Vrijeme je pravo zimsko…oblačno i hladno, baš kako i treba biti. Gledam Arenu kako blješti u još uvijek mračnom jutru. Nekad smo se penjali skroz na vrh zidina Arene…da su nam tada roditelji znali za to, mislim da još uvijek nebismo mogli normalno sjediti, haha. Stigao je i Foto Darko, želim mu ispričati di sam bila prošlu nedjelju, a on mi odgovori da sve zna jer čita moj blog.

Došao nam je bus i krećemo…ali kuda? Ma nije ni bitno…gdje god stignemo biti će OK…najbitnije je da idemo negdje!

Ja volim iznenađenja! Ugodna, naravno….a tko ih ne voli? Prošle godine sam se susrela sa jednom prijateljicom koju nisam vidjela 11 god….to je bilo ugodno iznenađenje! Svaki planinarski izlet je ugodno iznenađenje…novi krajolik, iznenađujući predivni pogledi s visina…novi ljudi!

Na žalost postoje i ona neugodna iznenađenja kad poželiš vratiti vrijeme unazad… nestati u trenutku…kad svim silama sebe uvjeravaš da je to samo ružan san….Bio je 8. mart….te godine je rano stiglo proljeće…voćke su bile sve rascvjetane, ptice su već rano ujutro pjevale svoje proljetne balade, sunce je izranjalo i poklanjalo svoje zlato svima…planirala sam taj dan provesti sa prijateljicama…dan je počeo savršeno! Trenutak kasnije stiglo mi je neugodno iznenađenje….zašto su ptice i dalje pjevale i zašto je sunce i dalje svjetlilo? Zašto?….kad si Ti umro.

Vozimo se prema Lupoglavu. Zlatko nam je najavio da ćemo tamo stati da popijemo kavu.

Lupoglav je bijel…snijeg je tu padao. Nakon kratkog odmora vozimo se još desetak minuta, a zatim počinjemo hodati. Put je prekriven snijegom i ledom. Nebo se počelo razvedravati. Nakon nekog vremena stižemo do potoka i nastavljamo hodati uz njegovu obalu. Lijepo je čuti žubor vode! Potok se širi i postaje riječica Draga…prelijepo je tu…nisam znala da postoji takvo mjesto tu u Istri!

Riječica teče i nosi svoje vode preko stijena, stvara brzace i malene slapove…u udubinama stijena voda je smrznuta. Hodamo i provlačimo se kroz granje. Zrak je svjež, a mi ugrijani od hodanja. Dolazimo do mjesta gdje počinje pad velikog slapa….e to je iznenađenje! Preskačemo stijene preko rijeke da se približimo slapu i uživamo u krajoliku. Sjedamo po stijenama, vadimo hranu i jedemo…kad si u prirodi onda sve što jedeš ima posebno dobar okus. Da me netko doveo tu sa zatvorenim očima mislila bi da sam u Gorskom Kotaru….takav slap u Istri…iznenađenje!

Krenuli smo dalje…spuštamo se nizbrdo u kanjon da vidimo slap u svoj njegovoj veličini. Moramo oprezno hodati, teren je strm i sklizak pa si pomažemo hvatajući se za grane i stabla. Stižemo do slapa…prekrasan prizor! Tu ostajemo neko vrijeme, a onda idemo dalje. Tu ima i par malih špilja…ulazim u jednu i slikam je. Kanjon je predobar za penjače…visoke stijene vape da se netko penje po njima! Hodamo prema Buzetu. Riječica je sve šira….i zove se Mirna.

Danas sam upoznala četiri nove planinarke. Katarina, Mirjana, Jovanka i sorry “četvrta” zaboravila sam ti ime.

Zlatko ugodno si nas iznenadio, HVALA!