26. Hahlići, Mudna dol

06. 12. 2009.    Danas je sv. Nikola. Marini i meni je donio poseban dar, dugoočekivani izlet u Mudnu dol! Idemo odmjeriti naše snage i vještine. Idemo sa Rovinježima. Dogovor je da se u Okretima ukrcavamo u bus. Rano jutro je, još je mrak. Marina nas vozi u Okrete. Pričamo o Mudnoj doli i kako nismo očekivale da će nam se taj izlet ostvariti ove godine. Marina mi odjednom kaže kako je trebala skrenuti s ipsilona prema Okretima…šta ćemo sada…gdje je slijedeći izlaz s ipsilona? Nazovem Vika i pitam ga gdje da skrenemo, on odgovori prema Kanfanaru. Gledam kako se počeo polako rađati dan. Prva svjetlost se probija na istoku i kažem Marini da pogleda…..bila mi je presmiješna kad je viknula na mene: ma koja svjetlost, uzmi kartu i traži gdje da skrenemo za Kanfanar! Ponovo nazovem Vika i kroz smijeh ga pitam gdje da susretnemo njihov bus. Pita me gdje smo mi sada, ja mu odgovorim da nismo skrenule za Kanfanar. Kratka stanka, ja umirem od smijeha, Marina je malo nervozna…..i onda mi Viko kaže da idemo u Žminj i tamo ćemo se ukrcati u bus. Gledamo znakove uz cestu….nigdje ne piše Žminj…gledamo u kartu i vidimo da je tu negdje blizu, ali kako s ovog ipsilona doći do njega. Marina skrene s ipsilona na sporednu cestu….nigdje ne piše Žminj….samo putokazi za Poreč i Pazin…OK idemo mi u Pazin! Opet nazovem Vika i kažem mu da nigdje nema Žminja, nestao je, haha….on me pita gdje smo to mi sada, odgovorim mu da neznam i da vozimo prema Pazinu i da se vidimo u Pazinu, ako nam ga netko ne ukrade, haha….OK rekao je kroz smijeh! I tako smo nas dvije konačno stigle u Pazin i susrele se sa Rovinježima, haha, a mogle smo jednostavno iz Pule otići u Rovinj! Meni je sve to bilo zabavno i presmiješno!

Sve skupa nas ima 18. Tu su LJubiša, Sofija, Karmen, Marin i ostali kojima još neznam imena. Naravno Viko je glavni, on nas vodi. Vozimo se prema Grobniku. Hahliće nazivaju i Grobničkim Alpama. Stižemo u malo mjesto Podkilavac i tu će započeti naše hodanje. Jutro je dosta prohladno, po poljima ima mraza, a male lokvice vode su zaleđene.

Razdvajamo se u dvije grupe. Jedna ide u Mudnu dol, a druga grupa ima lakšu stazu i nju vodi Viko.Svi ćemo se skupiti poslije na Hahlićima u pl. domu. Hahlići na grobničkom narječju znači kalići tj lokvice. Tu postoje tri lokve. To je izvor ispod kojeg su pastiri prije tri stoljeća obzidali tri bunara, jedan iznad drugog tako da se mogu prelijevati.

Odlazimo prema Mudnoj doli. To je klanac potoka Sušice. Prohodan je samo za lijepa vremena, jer kad su kiše kroz njega se slijeva voda. Dugačak je 2 km, a uspon je od 400 do 900 m.

Sunce se počelo dizati i ugodno grije. Stigli smo u kanjon. Vrijeme je predobro za hodanje i penjanje. I stižemo do prve i meni se čini najviše prepreke….vidim sajlu na stijenama…..gledam kako se penju ovi prije mene….smetaju mi štapovi pa mi jedan planinar vezuje štapove za ranac. Došao je red na mene. Uspjela sam se popeti….nije bilo jako strašno! Idemo dalje kroz kanjon, stalno se pentramo preko stijena….ovo je jako zanimljivo! Trebaš imati snage u rukama i nogama za ovaj kanjon. Marina je sretna, ja sam sretna, svi smo sretni! Sunce se već visoko diglo, sigurno već dosta dugo hodamo.Još malo pa izlazimo iz kanjona. Čujem kako jedan planinar govori da ne gazimo po lišću jer možemo upasti u rupu. Nije prošlo ni par minuta, a ja umjesto na stijenu zakoračim na hrpu lišća…lijeva noga mi propadne između dviju stijena…ooooo ne, samo to ne….osjetim bol, sve jače i jače…nisam valda uganula gležanj…samo to NE! Vriskala bi od bola ali nesmijem…nesmije me boljeti….izdrži još je sigurno par sati hodanja, kažem sama sebi. Vidim jednog planinara iza mene i kažem da me povuče za lijevu nogu…malo mi je bolje….nastavljam hodati….svaki korak s tom nogom je boooolaaan! Kažem sama sebi da ne obraćam pažnju na bol….gledam krajolik…zanemarujem bol…..i odjednom, ne boli me više! Ma nije mi ništa….sigurno sam samo malo nategnula zglob…..sve će biti OK. Izlazimo iz kanjona i penjemo se u visine. Bol mi se vraća u nepravilnim razmacima. Nemogu odrediti koji položaj noge izaziva bol…zanemarujem ga i nastavljam hodati. Tu ima snijega….veselim se snijegu. Grabim ga rukama i bacam….gazim po njemu i uživam. Predivno je tu.

Stigli smo u planinarski dom na Hahlićima, nalazi se na visini od 1097 m. Tu popijemo kavu i idemo dalje. Spuštamo se dole. Vidik je prekrasan. Vidim more i otoke, vidim vrhove Obruča, Fratra i drugih planina…praznik za oči!

Bol mi se vraća ali sve rijeđe. Sve je to dio doživljaja. Sve je onako kako je trebalo biti.

Danas sam provela prekrasan dan sa prekrasnim ljudima!

Jedna misao o “26. Hahlići, Mudna dol”

  1. Uvijek nešto lijepo naučim iz tvojih postova… A fotografije upozoravaju kako prečesto ne primjećujemo ljepotu ne samo prirode, nego i svakodnevnih sitnica, koje bi nam mogle bitno uljepšati život, samo kada bismo ih htjeli primijetiti… Pozdrav!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s