29. CARPE DIEM!

24. 01. 2010.    Danas nema planinarenja, ali treba iskoristiti dan! Marina i ja ne namjeravamo provesti dan uz TV. Mi se jako brzo dogovorimo…gdje…kada…kamo….i evo nas…otkrivamo nova mjesta, tu blizu nas, desetak km od Pule.

Marina je došla po mene u 10 ujutro i odvezla nas u lučicu u Vinkuran. Dalje smo nastavile hodajući obalom prema Banjolama. U šumici pored mora stado ovaca bezbrižno brsti travu. Vrijeme je oblačno i hladno, ali nas je hodanje brzo ugrijalo. Nadam se da će se sunce makar na kratko pojaviti.

Sve se obojalo sivim bojama…more i nebo. Sve je obavijeno mirom i tišinom. Kao da je sve stalo…more lijeno šalje svoje valove prema obali. Galebovi su se ugnijezdili na glatkoj površini mora i na kratko razbijaju tišinu svojim graktanjem.

Došle smo do Banjola i nastavljamo dalje uz obalu. Obala se šareni od obojenih kamenčića….bijeli, sivi, crveni…koji odzvanjaju pod mojim koracima. Tražim ravne kamenčiće i bacam “žabice”…svaki kamenčić veselo skakuće po površini, a onda nestane…more ga ukrade.

Iz Banjola idemo prema Gornjem Kamenjaku…tu nisam nikad bila! Dva se  biciklista voze kamenitim puteljkom. Hodamo blagom uzbrdicom i dolazimo do nekog tunela ili podzemnog skloništa…možda je to napravila Austrougarska vojska? Meni to liči na neki vojni objekt. Hodamo dalje…Kamenjak se razotkriva svojim kršom i niskom vegetacijom…tu je carstvo kadulje, smilja i ostalog bilja! Spuštamo se prema obali…stijene su oštre i jedva prohodne i iziskuju svu pažnju dok hodam po njima.

Napuštamo obalu, berem kadulju i smilje i idemo dalje prema Pomeru. Prolazimo kroz borovu šumu…obavija me zrak prepun mirisa smole…zaustavljamo se pored jednog velikog stabla i zagrlimo ga.

Dolazimo do ceste i preko mosta idemo u Pomer, a zatim nastavljamo prema Vinkuranu. Bilo je oko 17 sati kad smo došle do lučice u Vinkuranu.

Danas smo dobro iskoristile dan!

Carpe diem – iskoristi dan!

28. Velika Kapela-16. zimski uspon na Viševicu

17. 01. 2010.    Danas naši planinari odlaze na Limsku dragu, a Marina, Luiza i ja smo odlučile planinariti sa Porečanima. Rano jutro je i dosta je hladno. Marina nas vozi u Poreč. Stižemo oko 6 i 30, smještamo se u bus i krećemo. Njihovo PD se zove ” Planik”. Tu su Adrijana i Jadranka, ostalima neznam imena, a neki će se tek ukrcati u Novigradu, Bujama, Buzetu…

Počeo je padati snijeg. Ispred tunela “Učka”, priključuju nam se još tri planinara iz Pule. Vozimo se prema Crikvenici. Snijeg više ne pada. Iz Crikvenice se vozimo prema Liču, a zatim nastavljamo uzbrdo prema planinarskom domu “Vagabund”. Tu pada snijeg. Cesta je uska, krivudava i prekrivena snijegom. Konačno smo stigli do doma, uzimamo stvari iz busa i odlazimo u dom.

Danas je PD “Strilež” iz Crikvenice organizator 16. zimskog uspona na Viševicu. Viševica je visoka 1428m i ona je najviši vrh Velike Kapele. Tu će danas biti planinari iz Rijeke, Zagreba i drugih gradova. Neki se već penju prema vrhu, a neki još nisu stigli.

Ispred doma nas dočekuju sa keksima i pićima. Tu se zadržavamo desetak minuta, a onda odlazimo prema vrhu. Tu je napadalo dosta snijega i još pada, ali čini mi se da je jutros u Puli bilo hladnije nego sada tu! Danas nas vodi Darko “Šajeta” iz Rijeke.

Rukavice nisam stavila jer mi smetaju dok slikam, ali nije mi hladno. Hodam svojim ritmom i polako se adaptiram na okolinu. Snijeg mi škripi pod nogama…udišem svježi zrak…pahuljice lepršaju po meni, osjećam ih po licu….sve je bijelo…Moji su već odmakli daleko ispred mene. Nemogu odoljeti, zaustavljam se, grabim snijeg i bacam ga…u meni se budi dijete…bilo bi lijepo napraviti snješka…ali moram dalje! Susrećem puno planinara koji silaze sa vrha. Danas ima puno ljudi tu.

Dosta je naporno hodati po snijegu. Zaustavljam se da popijem vode i ugledam Luizu. Slikamo jedna drugu, nastavljamo dalje skupa pa se opet razdvajamo.

Danas je priroda jako škrta u bojama. Kao da sam u nekom crno-bijelom filmu. Sve je bijelo i sivo. Oči mi tragaju za bojama!

Danas je priroda nadmašila vrhunske slikare! Pokazala je svu ljepotu sa samo dvije boje! I kao da nam govori da je nas stavila u prvi plan, da smo sada jedino mi u bojama, da se okrenemo jedni drugima, da se vidimo, da se primjetimo….

Već sam počela osjećati lagani umor. Susrećem dvoje planinara, oni su iz Rijeke. Malo popričamo i razdvajamo se. Uskoro se pridružujem trima planinarki i nastavljamo dalje skupa. I one su iz Rijeke. Upoznajem Živanu i više se ne razdvajamo. Moji već silaze s vrha i ja im kažem da ostajem s Riječanima do kraja. Svi koji silaze s vrha nas upozoravaju kako je gore hladno i vjetrovito. Uskoro i mi stižemo na vrh.I nije hladno kako su nam govorili! Magla je pa se ništa ne vidi s vrha. Meni to ne smeta….jer je i ovo doživljaj….sve je bijelo-sivo-bijelo….kao u snu, maglovito i bijelo!

Spuštamo se dolje. Zaustavljam se da popijem vode i slušam što mi to šuška u vodi…ajajaj voda se pretvara u led! Zar je toliko hladno? Hodam dalje, kližem, uživam…Živana i ja stižemo u dom. Tu su i ostali planinari. Moji su već skoro svi u busu, moram i ja otići. Rastajem se sa Živanom i ostalim planinarima iz PD “Kamenjak” iz Rijeke.

Ispred busa me čeka “Šajeta” i nazove me “izdajicom” haha, a ja mu kažem da smo on i ja bili danas kao “razmjena studenata”. Darko je iz Rijeke, a danas je vodio moje, a ja sam se prikopčala Riječanima.

Danas mi je bilo predobro na snijegu…bilo mi je predobro sa Riječanima …bilo mi je predobro sa Porečanima!

Pozdrav organizatoru zimskog uspona STRILEŽu!

Pozdrav PLANIKu i KAMENJAKu!

27. Matusajna, Svib, Ljubibelj

13. 12. 2009.  Danas je sv Lucija. Praznik svjetlosti. Ovo mi je zadnji izlet ove godine. Danas idem sa svojima. Naše planinarsko društvo se zove “Glas Istre”.

Rano jutro je. Mrak se još uvijek ne želi predati svjetlosti. Zrak je prohladan, na nebu svjetlucaju zvijezde, miriše na buru. Polako se svi okupljamo, vidim neke koje nisam dugo vidjela. U busu ima dosta slobodnih mjesta jer neki su odustali od današnjeg izleta…Marine nema. Baš mi je dobro, dva sjedala samo za mene…hm hm malo sam sebična!

Krenuli smo…gledam kako Mjesec umire nad gradom…

Misli me vode na moja dosadašnja planinarenja…puno lijepih doživljaja…prekrasnih vidika…puno novih prijatelja! Neke sam bolje upoznala, a neke još nisam…ali svi su mi dragocjeni. Ljudi s kojima smo okruženi su naša ogledala…zrcalimo se u njima…i bolje vidimo sve naše vrline i mane! Za mene je svaki susret razmjena znanja…učimo jedan od drugog…učenik i učitelj smo jedan drugome istovremeno…i tako postajemo bolji ljudi!

Stigli smo do Rijeke, još malo pa smo u Škrljevu. Danas hodamo od Škrljeva po brdima i spuštamo se u Meju. Vodi nas Aldo.

Počinjemo hodati. Jutro je donijelo buru i hladnoću. Trebala bi staviti rukavice, ali mi smetaju kad slikam jer mi fotoaparat klizi iz ruku. Sunce sve više baca svoju svjetlost, ali ga bura sprječava da nas ugrije.Hodanje će nas ubrzo zagrijati. Tu nam se pridružio Darko ” Šajeta” iz Rijeke. Naš Foto Darko je već u akciji, fotoaparat mu se već dobro ugrijao, haha.

Hodamo po stazi, polako odlazimo u visine. Nebo je kristalno plavo ali nam svejedno bura donese pokoju pahulju snijega. Hodamo po čistini, tu nema šume i to me veseli. Sve je obavijeno blistavom svjetlošću. Hladnoća mi ne smeta da uživam u ljepoti krajolika.

Uskoro stižemo do prvog vrha. Sav je stjenovit. Hvatam se golim promrzlim rukama za oštre stijene dok se penjem. Izgrebala sam desnu ruku, dlan mi je krvav. Ovaj se vrh zove Matusajna, visok je 610 m. Tu na vrhu puše jaka bura. Darko Šajeta je raširio  ruke kao da će poletiti, ja mu kažem da me čeka da i ja poletim, hvatam se za njegov ranac i ” letimo” na buri, haha…Foto Darko hvata naš let fotoaparatom.

Odlazimo prema drugom vrhu. I dalje nas pere svjetlost i bura. Vidik je predivan. Vrhovi okolnih planina su prekriveni snijegom, a iznad njih su se “parkirali” oblaci. Sa druge strane blista se Kvarner. Krk se izdužio u blještavilu sunca i mora.

I ovaj drugi vrh je stjenovit. To je Svib, visok je 613 m. Bura nas želi pomesti s vrha, ali nedamo se mi, haha. Nakon ovog vrha jedna se grupa odvaja i silazi u Meju. Mi ostali odlazimo na treći vrh. Silazimo sa Sviba i ulazimo u šumu. Penjemo  se ponovo u visine. Tu nema bure. Meni je sve toplije. Okrećem se i gledam kako Svib ostaje iza nas. Često stajem jer želim sve slikati. Ovaj uspon do vrha mi se čini jako dug. Tu ima malo snijega.

Stižemo na vrh. Ime mu je Ljubibelj, visok je 704 m. Tu na stjenovitom vrhu čekaju nas Marino i Darien. Oni su prvi stigli. Malo se odmaramo na vrhu, a onda se počnemo spuštati prema Meji. Uskoro se pozdravljamo sa Darkom Šajetom, odlazi doma.

Stigli smo do željezničke stanice u Meji i  sad idemo negdje popiti kavu.

Danas mi je bilo predobro….danas sam se nauživala svjetlosti, bure i dobrih ljudi!

Aldo, legendo, ovaj izlet ti je za 5+ !

26. Hahlići, Mudna dol

06. 12. 2009.    Danas je sv. Nikola. Marini i meni je donio poseban dar, dugoočekivani izlet u Mudnu dol! Idemo odmjeriti naše snage i vještine. Idemo sa Rovinježima. Dogovor je da se u Okretima ukrcavamo u bus. Rano jutro je, još je mrak. Marina nas vozi u Okrete. Pričamo o Mudnoj doli i kako nismo očekivale da će nam se taj izlet ostvariti ove godine. Marina mi odjednom kaže kako je trebala skrenuti s ipsilona prema Okretima…šta ćemo sada…gdje je slijedeći izlaz s ipsilona? Nazovem Vika i pitam ga gdje da skrenemo, on odgovori prema Kanfanaru. Gledam kako se počeo polako rađati dan. Prva svjetlost se probija na istoku i kažem Marini da pogleda…..bila mi je presmiješna kad je viknula na mene: ma koja svjetlost, uzmi kartu i traži gdje da skrenemo za Kanfanar! Ponovo nazovem Vika i kroz smijeh ga pitam gdje da susretnemo njihov bus. Pita me gdje smo mi sada, ja mu odgovorim da nismo skrenule za Kanfanar. Kratka stanka, ja umirem od smijeha, Marina je malo nervozna…..i onda mi Viko kaže da idemo u Žminj i tamo ćemo se ukrcati u bus. Gledamo znakove uz cestu….nigdje ne piše Žminj…gledamo u kartu i vidimo da je tu negdje blizu, ali kako s ovog ipsilona doći do njega. Marina skrene s ipsilona na sporednu cestu….nigdje ne piše Žminj….samo putokazi za Poreč i Pazin…OK idemo mi u Pazin! Opet nazovem Vika i kažem mu da nigdje nema Žminja, nestao je, haha….on me pita gdje smo to mi sada, odgovorim mu da neznam i da vozimo prema Pazinu i da se vidimo u Pazinu, ako nam ga netko ne ukrade, haha….OK rekao je kroz smijeh! I tako smo nas dvije konačno stigle u Pazin i susrele se sa Rovinježima, haha, a mogle smo jednostavno iz Pule otići u Rovinj! Meni je sve to bilo zabavno i presmiješno!

Sve skupa nas ima 18. Tu su LJubiša, Sofija, Karmen, Marin i ostali kojima još neznam imena. Naravno Viko je glavni, on nas vodi. Vozimo se prema Grobniku. Hahliće nazivaju i Grobničkim Alpama. Stižemo u malo mjesto Podkilavac i tu će započeti naše hodanje. Jutro je dosta prohladno, po poljima ima mraza, a male lokvice vode su zaleđene.

Razdvajamo se u dvije grupe. Jedna ide u Mudnu dol, a druga grupa ima lakšu stazu i nju vodi Viko.Svi ćemo se skupiti poslije na Hahlićima u pl. domu. Hahlići na grobničkom narječju znači kalići tj lokvice. Tu postoje tri lokve. To je izvor ispod kojeg su pastiri prije tri stoljeća obzidali tri bunara, jedan iznad drugog tako da se mogu prelijevati.

Odlazimo prema Mudnoj doli. To je klanac potoka Sušice. Prohodan je samo za lijepa vremena, jer kad su kiše kroz njega se slijeva voda. Dugačak je 2 km, a uspon je od 400 do 900 m.

Sunce se počelo dizati i ugodno grije. Stigli smo u kanjon. Vrijeme je predobro za hodanje i penjanje. I stižemo do prve i meni se čini najviše prepreke….vidim sajlu na stijenama…..gledam kako se penju ovi prije mene….smetaju mi štapovi pa mi jedan planinar vezuje štapove za ranac. Došao je red na mene. Uspjela sam se popeti….nije bilo jako strašno! Idemo dalje kroz kanjon, stalno se pentramo preko stijena….ovo je jako zanimljivo! Trebaš imati snage u rukama i nogama za ovaj kanjon. Marina je sretna, ja sam sretna, svi smo sretni! Sunce se već visoko diglo, sigurno već dosta dugo hodamo.Još malo pa izlazimo iz kanjona. Čujem kako jedan planinar govori da ne gazimo po lišću jer možemo upasti u rupu. Nije prošlo ni par minuta, a ja umjesto na stijenu zakoračim na hrpu lišća…lijeva noga mi propadne između dviju stijena…ooooo ne, samo to ne….osjetim bol, sve jače i jače…nisam valda uganula gležanj…samo to NE! Vriskala bi od bola ali nesmijem…nesmije me boljeti….izdrži još je sigurno par sati hodanja, kažem sama sebi. Vidim jednog planinara iza mene i kažem da me povuče za lijevu nogu…malo mi je bolje….nastavljam hodati….svaki korak s tom nogom je boooolaaan! Kažem sama sebi da ne obraćam pažnju na bol….gledam krajolik…zanemarujem bol…..i odjednom, ne boli me više! Ma nije mi ništa….sigurno sam samo malo nategnula zglob…..sve će biti OK. Izlazimo iz kanjona i penjemo se u visine. Bol mi se vraća u nepravilnim razmacima. Nemogu odrediti koji položaj noge izaziva bol…zanemarujem ga i nastavljam hodati. Tu ima snijega….veselim se snijegu. Grabim ga rukama i bacam….gazim po njemu i uživam. Predivno je tu.

Stigli smo u planinarski dom na Hahlićima, nalazi se na visini od 1097 m. Tu popijemo kavu i idemo dalje. Spuštamo se dole. Vidik je prekrasan. Vidim more i otoke, vidim vrhove Obruča, Fratra i drugih planina…praznik za oči!

Bol mi se vraća ali sve rijeđe. Sve je to dio doživljaja. Sve je onako kako je trebalo biti.

Danas sam provela prekrasan dan sa prekrasnim ljudima!

25. Pula – Verudela

10. 01. 2010.    Danas sam radila…planine će me čekati…a do tada…Pula ima toliko puno prelijepih mjesta da je prava šteta ostati doma. Marina i ja idemo šetati po Verudeli. Hodale smo uz obalu, po stijenama.

Drage Puležanke i Puležani i svi koji dođete na Verudelu, siđite sa staze i prohodajte Verudelom uz samo more, po stijenama. Prekrasan doživljaj!

Miris mora, šum valova, zalazak sunca….boje koje želite zauvijek upamtiti!

Jedan me val preduhitrio i u trenu mi je lijeva noga mokra do koljena, haha…mora se meni nešto dogoditi! Hodamo dalje po stijenama i uživamo….

Svjetionik…kanjon…svete stijene…Verudela uvijek si prelijepa!

Nakon šetnje odlazimo popiti čaj od mente, a onda se rastajemo. Odlazim doma. Na istočnom nebu rastegnuo se Orion. La vita e bella!

Danas sam slikala s mobitelom.

24. Krk – Baška – Planina Mjesec

Ostala su mi još tri izleta iz prošle godine koji “čekaju” da ih stavim na moj blog!

29. 11. 2009.     Aha! A di idemo danas? Aaaa idemo na Krk…more, stijene, nebo! To najviše volim…stijene i more!

Vozimo se prema Krku. Vrijeme nam je OK. Svi smo OK. Osim Marine…nema je u busu, ostala je doma. Sjedim pored Darka. Njega zovem foto Darko…jer imamo više Darka u PD…i zato što stalno fotografira! Dakle, foto Darko osim što napravi “par miliona snimaka” na svakom izletu, on je i umjetnik…radi sve što se može napraviti iz kamena! Negdje sam bila pročitala da svaki kamen ili stijena ima u sebi “skriveni oblik” do kojeg može doprijeti samo pravi umjetnik.

Dok se vozimo preko Krčkog mosta preleti mi misao kako nikad nisam bila na Krku…ma jesam, bila sam…ne, nisam…aha, ipak sam bila…davno je to bilo, kad smo letili iz Moskve za Pulu bili smo se spustili na Krčki aerodrom, svi smo morali izaći iz aviona van i nakon jednog sata opet ušli u isti avion i odletili za Pulu…nikad nisam saznala zašto smo se spustili na Krk.

I evo nas, stigli smo u Bašku. Počeli smo hodati po označenom putu. Zlatko nam je danas “bog i batina”, on nas vodi. Hodamo prema vrhu, visine nisu velike, ali su zato stijene zanimljive i lijepe. Visoko na nebu lete ptice…sve ih je više…pozdravljaju nas svojim kružnim letenjem…to su bijeloglavi supovi! Pokušavam ih slikati, ali su previsoko! Ma tu je predobro…stijene, more i supovi…i kiša…a ne, samo kiša ne! Navučem kabanicu i nastavljam hodati. Kiša pomalo roska i vjerujem da će brzo stati. Na jednom putokazu piše pravac Planina mjesec….o kako dobro ime za planinu! I šta još piše…Mjesečeva Dolina…znači danas ćemo hodati po Mjesečevoj dolini…ma super! U mojoj glavi se stvorio ” juke – box” i traži pjesmu…i evo je, odzvanja u meni…take me to the Moon!

Došli smo do ravnine….krajolik zaista podsjeća na Mjesečevu površinu…samo kameniti krš na sve strane….ovo se nemože opisati…prekrasno je! Gledam i nemogu se nagledati…suhozidi se protežu na sve strane…lokve vode…ovce…bijeli kamen u kontrastu s tamnim oblacima…more i otoci…meni je tu predobro! Hodam i slikam!

U Bašku smo se vratili oko pet popodne.

Ovaj izlet je bio prekrasan. Hvala Zlatko, što si nas vodio na Mjesec….take me to the Moon….