14. Planik i Korita

04. 10. 2009.     Mislila sam da poznam moju Istru…a svaki put otkad planinarim otkrijem neko novo mjesto, neki novi vrh…Istro, prelijepa si! Da živim deset života ne bi se nasitila tebe!

Danas idemo na Ćićariju, penjemo se na Planik, a onda idemo na Korita.

Iz mjesta Veprinc počinje naše hodanje prema vrhu Planika. Vodi nas Darko L. Vrijeme je dobro,  sunce nam se smije s neba…tako sam nekad crtala sunce, sa velikim osmijehom. Hodamo po stazi, jedan za drugim. Polako se razgibavam, koračam sve brže dok ne uhvatim svoj ritam. Zrak je jutarnji, prepun mirisa šume. Povremeno razgovaram s nekima, ali najviše vremena se prepuštam svojim osjećajima. Volim doživljavati sebe u prostoru… osjetiti tlo po kojem hodam…upijati boje…udisati zrak….prepustiti se trenutku…Svi moji najbolji trenutci u životu bili su oni kad sam ih doživljavala sa svim svojim osjećajima, kad sam se prepuštala i bila potpuno u njima. Živjeti uvijek u sadašnjosti nije lako…misli nas za čas odvedu u neki događaj u prošlost ili nas odvedu u budućnost…. a tada nam sadašnjost izmiče!

Hodamo kroz šumu. Stabla su visoka i zaklanjaju mi sunce. Šumom se širi zvuk motorne pile, netko siječe drva. Već hodamo dosta dugo ili mi se to samo čini, jer jedva čekam da izađemo iz šume.

Izašli smo iz šume i sada smo pred samim vrhom, još nas samo stjenoviti uspon dijeli od njega. Zanmljiv je ovaj vrh. Volim hodati po stijenama. A volim i što sam konačno izašla iz šume! Konačno…nebesko prostranstvo…svjetlost…zrak mi je ukusniji. Penjem se po stijenama i stižem na vrh. Neki su već stigli prije mene, a neki još pristižu. Bacam se u travu, legnem i upijam sunce u sebe…o kako mi je dobro tu na Planiku! Gledam na sve strane…vidik je predivan. Tamo preko Učka me zove…

Nakon odmora na Planiku odlazimo dalje prema Koritima. Jedva čekam da stignemo jer sam već malo umorna. Na Koritima sam bila jedanput. Tada sam dolazila sa Orljaka.

U daljini vidim Korita, uskoro stižemo. Tu u planinarskom domu nas čeka ručak. Maneštra, malo razvodnjena, ali meni baš odgovara takva.Tu u domu su neki planinari već par dana jer farbaju okolne markacije. Vjerojatno rade navečer tulum…tu ih nitko ne vidi!

Uskoro ae nas par planinara počinjemo spuštati prema Lanišću. Hodamo po uskom putu. Gle tu ima gljiva! Neki znaju koje su jestive i beru ih. Tu upoznajem Richarda i Andreja. Spuštamo se skupa do mjesta i razmišljamo o kavi.

Stigli smo u Lanišće, ali kavu nismo popili. Tu nema ni kafića, ni gostionice, ni oštarije…ajajaj kako ću preživjeti bez kave?

Polako pristižu svi ostali, ukrcavamo se u bus i odlazimo u Pulu…home, sweet home!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s