22. SRETNA NOVA GODINA !

Svim planinarima, alpinistima i penjačima. Svima koji vole zvijezde, more i planine.                                                                                                                      I svima ostalima.                                                                                                                                                               Neka Vam je Sretna Nova 2010 Godina!

21. Skrad…Vražji prolaz…izvor Kupice

22. 11. 2009.   Putujemo u Skrad. Danas ide jedna moja prijateljica samnom. Ona me upisala na onaj prvi izlet, u svibnju o. g. Ornela je ” kriva ” što sam ja postala ovisnik o planinama, haha. Ona se dobro opremila, ima štapove i gojzerice. Nadam se da će i ona uskoro postati planinarka! Tu su i Marina i Gordana i drugi. Zlatko nam je voditelj.

Stigli smo u Skrad. Vrijeme je sunčano. Naše hodanje počinje od željezničke stanice. Spuštamo se po stazi. Pod nogama mi šušti lišće…uživancija! Tlo je pokriveno debelim slojem lišća i naši koraci stvaraju šuškavu melodiju. Spuštamo se prema Vražjem prolazu, otprilike tristo metara.

Dolazimo do jedne špilje, zove se Zeleni vir. U njoj je voda. Tu ispod 70 m visokih stijena izvire potok Iševnica. Ispred špilje je 70 m visok slap potoka Curka, koji skupa s vodom iz špiljskog jezera stvara riječicu Iševnicu. Tu stajemo desetak minuta. Predivno je tu. Vode izviru iz dubina i visina!

Nastavljamo se spuštati uz riječicu. Prati nas njen žubor. Staza nas vodi kroz šumu. Preskačemo usku riječicu…uzimam kamenčiće iz vode i nastavljam dalje. Približavamo se Vražjem prolazu. Ispred ulaza u Vražji prolaz je odmaralište. Malo ćemo se odmoriti, pojesti nešto i onda idemo u V. prolaz.

Ove sam godine bila u ” paklu ” u Sloveniji, hodala stazom boga podzemlja po Učki i sada me čeka Vražji prolaz. Ajajaj počela sam se družiti s vragom, haha. Ili se nisam nikad ni prestala družiti s njim?

Evo nas u Vražjem prolazu. To je uski kanjon…strme stijene se uzdižu visoko i zaklanjaju nebo…po mostovima prelazimo preko zahuktalog potoka Jasle. Koji čudan osjećaj talasa u meni…osjećam se zarobljena u tom uskom prolazu…stijene mi prijete svojom visinom…osjećam se zarobljena u buci pobješnjelog potoka…ali dobro mi je tu!

Došli smo do jedne špilje. Zove se Muževa hiža. Razgledavamo je i krećemo dalje. Staza se uspinje do raskrižja prema izvoru Kupice. Opet se spuštamo prema izvoru. Već dosta dugo hodamo, svako tolko stanem da slikam ili da pogledam di mi je Ornela. Ima ona snage, osvajati će ona planine! Danas hodamo stalno u blizini potoka i riječica…stalno nas prati zvuk voda…

I evo nas na izvoru Kupice. Punim si jednu bocu i pijem. Izvor je posebno mjesto. Ja bi svaki izvor nazvala svetim mjestom!

Odlazimo dalje, već sam malo umorna ili mi fali kava?

Kasnije smo išli u Delnice na kavu. Ornela, Marina, Gordana i ja. Bilo nam je lijepo danas i već razmišljamo o slijedećem planinarenju.

20. SRETAN BOŽIĆ !

Neka se mir, svijetlo i toplina                                                                                                                                         Božjeg susreta s čovjekom                                                                                                                                               U djetetu Isusu                                                                                                                                                                 Nastani u Vama                                                                                                                                                                 Blagoslovljen i radostan Božić                                                                                                                                       Od srca želim SVIMA!

19. Putevima Parencane

15. 11. 2009.   Današnje hodanje se ne bi moglo nazvati planinarenjem jer je najveća visinska razlika oko 200 m. Idemo sa Rovinježima i Porečanima. Vrijeme nam je dobro, malo je oblačno, ali bitno da nema kiše. Vodi nas Marin iz Poreča.

Parencana je naziv za nekadašnju željezničku prugu. Talijani su je za vrijeme okupacije doslovno svu demolirali i poslali brodom u Afriku. Nažalost brod je doživio havariju, potonuo je nedaleko od Afrike. Dijelovi te željezničke pruge leže duboko na dnu mora!

Prvo mjesto gdje silazimo iz busa je Tribun. Malo istarsko mjesto. Prvi put sam u njemu. Tu smo se zaustavili zato što si neki nisu zadnji put pečatirali, kad su hodali ovim stazama. Ja nikad ne uzimam pečat! Samo kamenčiće, haha. Dok je većina otišla po pečat, nas par planinara smo išli razgledavati mjesto. Nedjelja je, rano jutro je, čitav Tribun spava. O ne spavaju svi…nailazimo na ljude koji u dvorištu nešto melju…otac i sin melju ječam za stoku. Far! Malo pričamo s njima i odlazimo prema busu. Svi se okupljamo i bus vozi dalje.

Eto nas u Grožnjanu…prvi put sam tu…bila sam po čitavom svijetu, a nikad nisam bila u Grožnjanu…ajoj sramote! U Grožnjanu ćemo prvo popiti kavu, a onda započinje naše hodanje po Parencani. Mjesto je predivno. Hodamo uskim kamenom popločenim ulicama. Sa terase kafića se pruža lijep pogled. Grožnjan se nalazi na brežuljku, pa se s njega vide okolna mjesta, livade i šume. Grožnjan je grad umjetnika! Naša Adrijana je umjetnica i ona je često u Grožnjanu.

Izlazimo iz Grožnjana, susrećemo dosta ljudi koji odlaze na jutarnju misu u crkvu. Hodamo putem gdje je nekada bila željeznička pruga. Jesen je. Stabla su se okitila svim jesenskim bojama. Gledam tu simfoniju boja i uživam…žuto…crveno…narandžasto…zeleno…udišem boje i koračam. Hodamo po kamenitim vijaduktima, hodamo kroz tunele…hodamo kroz boje. Slikam mobitelom i nastavljam dalje. Upoznajem Elis i njenog sina Robija, hodamo zajedno i pričamo.

Stigli smo u mjesto Završje, zove se i Piemonte. Prolazimo kroz mjesto i nastavljamo dalje po zamišljenoj prugi. Svako tolko stanem da uberem grančicu s obojenim lišćem. Već sam dosta ubrala, pa si taj predivan buket zakačinjem za ranac.

Ostatak puta hodam s Adrijanom. Zamišljam kako ona doživljava sve ove boje i kako će ih prosuti po platnu. Priroda je vrhunski umjetnik, mi je samo kopiramo.

Došli smo u Oprtalj. Malo prekrasno mjesto na vrhu brda. Tu je kraj našeg hodanja. Danas smo hodali oko šest sati i bilo je jako lijepo. Ostati će mi u sjećanju boje…boje…boje. Danas sam se nauživala jeseni!

Moje su slike s mobitela, a ostale su od Marine.

18. Babin grob – Učka

25. 10. 2009.     Danas idemo Marina i ja sa PD Elektroistra, putevima marunade. Vozimo se prema Lovranu. Vrijeme nam je za pet! Iz Lovrana se penjemo na jedan od vrhova Učke. Na Babin grob. Nismo sami, tu su stigli i planinari iz Zagreba, Karlovca, Dalmacije i drugi.

Počeli smo hodati. Neki ne gube vrijeme i ispod svakog se kestena zaustavljaju i sakupljaju plodove. Ove godine je priroda bila prilično darežljiva. Sve je urodilo dobro, pa tako i kesteni. Ovdje raste jedna posebna sorta kestena, maruni. Razlikuju se po veličini i okusu od drugih vrsta kestena.

Kesten je listopadno drveće. Hodam po njegovom lišću i uživam u šuškanju mojih koraka. Staza nije naporna i čini mi se da ćemo brzo stići na vrh. Izlazimo iz šume, happy me! Tu dišem punim plućima…tu moje oči upijaju prostranstvo…tu osjećam svaku zraku sunca! S ovog mjesta vidim druge vrhove Učke…Sisol, Šikovica, Vojak…

I evo nas na vrhu. Stigli smo na Babin grob…tko mu je dao to ime? Tu na vrhu nas čeka ručak. Maneštra, naravno. Skuhali su je Riječani. Malo je hladno, pa su zapalili vatru da se grije tko želi. Na samom vrhu puše hladan vjetar, pa nas nekolicina odlučimo da se odmah nakon ručka spustimo dole.

Hodamo stazom kroz šumu i nailazimo na “čudne putokaze”. Na jednom piše dva sata do mjesta, a kad za pola sata stignemo do slijedećeg putokaza,  na njemu piše dva i po sata do mjesta gdje idemo! Netko je bio prilično “veseo” kad je postavljao te putokaze. Dosta dugo hodamo prema mjestu Liganj. Duže nego što smo se penjali na vrh. Približili smo se Lignju. Prolazimo pored velikih stabla kestena i ja se uputim prema njima. Nabrala sam puno kestena i sad mi je ranac težak.

U mjestu Liganj je organizirana fešta od kestena – marunada. Čuje se muzika i odlazimo tamo. Postavljeni su štandovi sa proizvodima od kestena. Ima tu kestena na sto načina…meni su najbolji pečeni. Zaustavljamo se pored štanda s proizvodima od meda. Medenica je za pet! Zatim idemo gledati izložbu gljiva, pa izložbu svih vrsta kestena….nisam znala da postoji toliko vrsta kestena!

Pala je noć i spremamo se za odlazak doma.

Bilo je danas zanimljivo u Lignju. Tu sam upoznala jednog Puležana, pored štanda sa medenicom. Pitao me da li slikam na svojim planinarenjima i rekao da bi mogla staviti svoje slike na “ptičicu”. On me malo potaknuo da počinjem pisati ovaj blog. Neznam kako se zoveš, svejedno, thanks i pozdrav!

Danas sam opet slikala mobitelom!

16. Sisol, Šikovac…lipa naša Učka

18. 10. 2009.    Evo nas opet u akciji…Marina i ja idemo osvajati vrhove Učke. Puše bura…nebo je kristalno vedro i nas dvije se prvo zaustavljamo u Plominu. Uz kavu proučavamo put za Sisol….istina je ustvari ovakva, Marina je proučavala put, a ja sam išla zapaliti cigaretu vani, jer se tu nesmije pušiti! Koji shit od zakona…zašto ne zatvorite sve tvornice cigareta, pa nećemo pušiti! Brzo sam se vratila unutra jer vani jako puše bura. Marina je sve dobro proučila, iz Brseča vodi staza na Sisol…ispijamo kavu…šaljem SMS Gordani, ona radi pa zato nije danas sa nama.

Stigle smo u Brseč, odmah smo našle markacije za Sisol i krećemo u visine! Malo je prohladno zbog bure, ali brzo će me hodanje zagrijati. Marina hoda ispred mene, ona vodi. Staza je jako dobro označena markacijama tako da se tu može snalaziti i netko tko prvi put planinari. Mene veseli ovo hodanje po buri…sve je bistro i jasno…i nebo…i zemlja…i more koje vidim tamo dole…sve je ispunjeno jutarnjom svježinom i obasjano jutarnjim suncem…ma, predobro mi je!

Staza nas vodi u šumu, tu smo zaklonjene od bure. Bura…bura…kako bura sve pročisti! Bilo bi dobro imati  ” buru” koja bi nam pročistila misli, iskristalizirala samo ono dobro u nama, očistila nas od “smeća” što se godinama nakuplja u nama…

Izašle smo iz šume i tražimo mjesto u zavjetrini, želimo nešto pojesti. Jedemo čokoladu i odjednom ugledamo grupu planinara kako se uspinju prema nama…gle, jedan lik je obučen u odijelo i cipele…prilazi nam i ja ga pitam odakle je njegova grupa. Kaže da su iz PD iz Zagreba, a on se tek učlanio pa nije znao da će ići u planine, zato se nije prikladno odjenuo. Drugi put me neće zeznuti-kaže on, pozdravi nas i ode u visine…ha,ha, dobar je…učlanio se u planinare, a nije znao da oni idu u planine!

Još smo malo ostale tu, a onda smo krenule prema vrhu. Zagrebčani su krenuli na Sisol, a mi odlučimo da prvo odemo na Šikovac da se ne guramo s njima. Jedan nas zove da vidimo jedno predivno mjesto…priroda je izdubila stijenu i napravila tunel…prolazimo na drugu stranu…Marina im govori da se dolina, koju gledamo, zove Ćepićko polje.

Nastavljamo prema vrhu Šikovca, bura je sve jača…hodamo po stjenovitom vrhu…kako je zanimljivo ovo mjesto…same stijene! Stanem i berem kadulju i majčinu dušicu…Marina je nastavila dalje hodati, a ja sam se zanijela u branje bilja. Kad je Marina vidjela koliko sam toga nabrala, rekla mi je da to neću uspijeti potrošiti u pet godina,ha,ha. Podijeliti ću ja to mojim prijateljima…prvo sam se sjetila Sergeja, njemu je kadulja sada jako potrebna, a i ostalima će dobro doći.

Hodamo po samom rubu Šikovca, bura mi je zaledila uši, pa stavljam kapuljaču na glavu. Ajajaj kako puše…imam osjećaj da će me otpuhati s planine…a vidik je prekrasan…vidim more…more.. vidim Vojak tamo naprijed….vidim polja i gradove…opet se okrećem ka moru…plavo nebo, plavo more…ja sva smrznuta a srce ugrijano od sreće!

Idemo natrag prema Sisolu, usput berem šipak, punim džepove kamenčićima, prepuštam se buri i koračam po stijenama.

Kako je lijepa naša Učka, kako su lijepi njeni vrhovi, kako je predivan pogled s njenih visina!

Hodamo po Sisolu, hodamo po bijelim stijenama i uživamo. Slikam mobitelom par slika. Stigle smo do vrha Sisola i ja upisujem naša imena u bilježnicu….Marina slika i nastavljamo hodati. Predivno je tu, nemogu se nagledati prizora koji se pružaju ispred mene…nemogu se nauživati ovog čarobnog mjesta…ove čarobne planine.

Spremamo se za povratak. Spuštamo se istim putem kojim smo došle. Brseč nam je sve bliže.

Evo nas u Brseču, razgledavamo grad, a onda odlazimo na kavu u jednu konobu.

Danas smo išle osvajati vrhove Učke, a zapravo je Učka osvojila nas!

15. Učka – Vojak

foto Marina

11. 10. 2009.     Marina, Gordana i ja danas idemo na najviši vrh Učke, na Vojak. Gordana nas vozi do Mošćeničke Drage. Noćas je padala kiša, ali sada u rano jutro već se vidi da će biti lijepi dan. Stižemo u M. Dragu i prvo tražimo odakle ćemo početi hodati. Brzo pronalazimo markacije, a onda odlazimo popiti kavu. Ovo nam je prvi put da same odlazimo planinariti.

Hodamo putem i pratimo oznake. Izlazimo iz Mošćeničke Drage, ali još smo u naseljenom kraju. Pratimo markacije koje vode van puta. Jedva se uspentramo po mokrom uzvišenju i ulazimo u šumu. Tuda nije nitko prolazio već duže vrijeme. Markacije postoje ali je staza sva zarasla u trnje koje nam se hvata za ranac,  glavu, ruke…kakvo je to džinovsko trnje…visi ko lijane i samo čeka da se zakači…ajajaj moje ruke, sva sam izgrebana…provlačimo se kao kroz džunglu i uskoro smo na mjestu gdje nema trnja…gledam si ruke…pune su crvenih linija…da sam barem obukla majicu s dugim rukavima! Nastavljamo po oznakama i stužemo do jedne spilje…ma super nam je tu u spilji! Idemo dalje i nailazimo na neki napušteni kamenolom. Želimo nastaviti dalje ali je sve previše zaraslo u grmlje i trnje. Vraćamo se istim putem, opet kroz ono trnje, sve do onog puta s kojeg smo bile skrenule ovamo.

Opet hodamo po putu koji nas vodi prema Vojaku. Izlazimo iz naseljenog mjesta i ulazimo u šumu. Dan je prekrasan, sunce je na svom mjestu, a nebo je plavo i bistro kao i uvijek poslije kiše. Uskoro vidimo par napuštenih kuća, to mjesto se zove Trebišće. Malo dalje je jedan izvor. Napijemo se vode s izvora…ja si punim bocu i odlazimo dalje. Opet smo u šumi….gle, daždevnjak! Prekrasan je…crnožuto stvorenje…sigurno se uplašio od mene. Kako hodamo sve dalje, sve više ima daždevnjaka….nikad nisam vidjela te životinjice u živo. Nisam ponijela fotoaparat, ali zato ga Marina ima i neprestano slika. Ova staza po kojoj hodamo je i poučna staza. Svakih dvadesetak metara je tabela na kojoj je opisana legenda o bogu podzemlja, Perunu. Prvi put čujem za Peruna! U školi smo učili sve bjelosvjetske bajke i legende, a ovu našu istarsku legendu nas nikad nitko nije učio!!!

Sada smo na širokom šumskom putu, hodamo i primjećujemo da nema više markacija. Ma put nas sigurno vodi prema vrhu, a kud bi drugdje? Ali Gordana odluči da se vrati nazad do zadnje markacije, Marina ostaje tu, a ja idem dalje, možda naiđem na neku oznaku. Na jednom mjestu stanem i čekam da mi se one približe. Odjednom čujem kako se lomi granje…nešto teško i veliko prolazi tamo malo dalje od mene…oooo super….konačno ću vidjeti neku veliku životinju! Vičem Marini da je tu neka životinja…ali više se ništa ne čuje…životinja se uplašila od mene i otišla je svojim putem. Možda je to bio Perun, haha.

Nastavljamo hodati po putu i dolazimo do jedne livade.Trava me privlači svojim zelenilom, bacam se na nju, legnem i uživam u suncu…ali Gordana zapovijeda, moramo dalje.

Sigle smo u mjesto Mala Učka. Tu se kratko odmorimo i krećemo prema vrhu. Sada je uspon malo veći ali je dobro što nismo u šumi, ima više svjetlosti! Jedno stablo puno jabuka nudi nam svoje plodove…stanemo i beremo…mmm…odlične su. Sve je teži uspon, ali ne odustajemo…i evo nas na sedlu! Hodam dalje, staza je stjenovita, osjećam hladniji zrak, ali nije mi hladno. Zamnom hoda Gordana, a iza nje je Marina. Ovaj dio je najteži,  zato što već dugo hodamo, a i zato što je najstrmiji.

Vidim neke ljude, tamo gore. Stižem na vrh, na Vojak! Dočekuje nas jedan Zagrebčanin sa ženom i sinom. Kaže mi da se i on jučer penjao na Vojak,  ali je danas ponovo došao jer je želio uživati u pogledu sa Učke. Jučer je bilo oblačno, pa vidljivost nije bila dobra.

Konačno smo sve tri na vrhu. Sa vrha kule uživamo u pogledu…vidim čitavu Istru…vidim Rijeku i otoke…vidim Gorski Kotar i Sloveniju…veličanstven vidik!

Nakon odmora odlazimo dole. Istim putem kojim smo došle. Moramo požuriti da nas ne zatekne mrak. Gordana je usput brala kestene. Već je počeo sumrak kad smo stigle u Mošćeničku Dragu. Opet smo išle u isti kafić na kavu. Jako smo sretne što smo danas uspjele prohodati put do Vojaka i nazad.

Vozimo se prema Puli, umorne i sretne!

14. Planik i Korita

04. 10. 2009.     Mislila sam da poznam moju Istru…a svaki put otkad planinarim otkrijem neko novo mjesto, neki novi vrh…Istro, prelijepa si! Da živim deset života ne bi se nasitila tebe!

Danas idemo na Ćićariju, penjemo se na Planik, a onda idemo na Korita.

Iz mjesta Veprinc počinje naše hodanje prema vrhu Planika. Vodi nas Darko L. Vrijeme je dobro,  sunce nam se smije s neba…tako sam nekad crtala sunce, sa velikim osmijehom. Hodamo po stazi, jedan za drugim. Polako se razgibavam, koračam sve brže dok ne uhvatim svoj ritam. Zrak je jutarnji, prepun mirisa šume. Povremeno razgovaram s nekima, ali najviše vremena se prepuštam svojim osjećajima. Volim doživljavati sebe u prostoru… osjetiti tlo po kojem hodam…upijati boje…udisati zrak….prepustiti se trenutku…Svi moji najbolji trenutci u životu bili su oni kad sam ih doživljavala sa svim svojim osjećajima, kad sam se prepuštala i bila potpuno u njima. Živjeti uvijek u sadašnjosti nije lako…misli nas za čas odvedu u neki događaj u prošlost ili nas odvedu u budućnost…. a tada nam sadašnjost izmiče!

Hodamo kroz šumu. Stabla su visoka i zaklanjaju mi sunce. Šumom se širi zvuk motorne pile, netko siječe drva. Već hodamo dosta dugo ili mi se to samo čini, jer jedva čekam da izađemo iz šume.

Izašli smo iz šume i sada smo pred samim vrhom, još nas samo stjenoviti uspon dijeli od njega. Zanmljiv je ovaj vrh. Volim hodati po stijenama. A volim i što sam konačno izašla iz šume! Konačno…nebesko prostranstvo…svjetlost…zrak mi je ukusniji. Penjem se po stijenama i stižem na vrh. Neki su već stigli prije mene, a neki još pristižu. Bacam se u travu, legnem i upijam sunce u sebe…o kako mi je dobro tu na Planiku! Gledam na sve strane…vidik je predivan. Tamo preko Učka me zove…

Nakon odmora na Planiku odlazimo dalje prema Koritima. Jedva čekam da stignemo jer sam već malo umorna. Na Koritima sam bila jedanput. Tada sam dolazila sa Orljaka.

U daljini vidim Korita, uskoro stižemo. Tu u planinarskom domu nas čeka ručak. Maneštra, malo razvodnjena, ali meni baš odgovara takva.Tu u domu su neki planinari već par dana jer farbaju okolne markacije. Vjerojatno rade navečer tulum…tu ih nitko ne vidi!

Uskoro ae nas par planinara počinjemo spuštati prema Lanišću. Hodamo po uskom putu. Gle tu ima gljiva! Neki znaju koje su jestive i beru ih. Tu upoznajem Richarda i Andreja. Spuštamo se skupa do mjesta i razmišljamo o kavi.

Stigli smo u Lanišće, ali kavu nismo popili. Tu nema ni kafića, ni gostionice, ni oštarije…ajajaj kako ću preživjeti bez kave?

Polako pristižu svi ostali, ukrcavamo se u bus i odlazimo u Pulu…home, sweet home!

13. Medveđak i Kobiljak

27. 09. 2009.     Danas idemo u lov na medvjede i kobile, ha,ha…šalim se…to su mi bile prve asocijacije na imena Medveđak i Kobiljak. Rano ujutro krećemo iz Pule, vodi nas Zlatko. Marina je tu, ali di je Gordana? Gordanu sam upoznala nedavno, jučer mi je poslala SMS da ide i ona sa nama…ali ja nju ne vidim u busu. Kad idemo prema Gorskom Kotaru, obično se zaustavimo na Vratima Jadrana…coffee  time!

Čini mi se da smo brzo stigli do mjesta odakle ćemo početi hodatii na Medveđak. Vrijeme nam je lijepo. A i Gordana je tu, nisam je prepoznala u busu. Hodamo puteljkom koji nas vodi u šumu… sunce se probija kroz granje… dišem duboko, punim se jutarnjom energijom… mirisima, bojama, zrakama sunca koje me povremeno dodiruju…hodam i slušam svoje korake…Koliko koraka napravi čovjek u svom životu? Bezbroj!

Približavamo se vrhu. Ovaj dio je stjenovit, šuma prestaje i sada se moramo penjati po stijenama…super…volim stijene…sretna sam što smo izašli iz šume…volim kad je nebo iznad mene. Tu je malo prohladno, puše bura, ali ovaj doživljaj hodanja po stijenama me oduševljava…stijene se bijele i uzdižu se prema nebeskom plavetnilu. Još malo i evo nas na vrhu. Prvo malo slikam, onda sjednem na stijenu i jedem jabuku. Vidik je predivan…vidim more…vidim druge planine…sada sam bliže nebu…sada sam bliže Tebi.

Počinjemo se spuštati…opet šuma! Zlatko kaže da ćemo se razdvojiti u dvije grupe. Jedni se vraćaju u selo Lič, a drugi odlaze na Kobiljak. OK, ajmo osvijiti Kobiljak! Toplo je, a hodanje me još više zagrijava…kako mi prija voda…taj čaroban eliksir bez boje, mirisa i okusa, daje mi snagu da koračam dalje. Hodamo već dosta dugo…gornji dio Kobiljaka je dosta stjenovit i netko mi kaže da u tim stijenama ima zmija…nema veze…ja njih neću dirati, pa neće ni one mene. Vrh Kobiljaka je stjenovit, uspinjemo se na njega. I evo mene na Kobiljaku…bravo ja…danas sam osvojila dva vrha! Uživam u pogledu na dolinu, netko mi pokazuje mjesto Lič, tamo ćemo ići kad se spustimo. Gledam okolna brda, gledam nebo…

Spuštamo se u dolinu i iz mjesta Lič busom odlazimo u Fužine. Tamo ćemo ostati sat i po, neki odlaze na ručak, a Marina i ja idemo na kavu…

Na povratku kući, Zlatko nam priča svoje doživljaje sa planinarenja. On se penjao po planinama po čitavom svijetu…svaka čast Zlatko!