4. Na Ćićariji do zadnjeg atoma snage

31 .05. 2009. Ponovo sam na Ćićariji. Prije par dana me jedan planinar pitao da li bi išla s Rovinježima planinariti, pristala sam i evo me sad tu u Buzetu. Penjemo se na stijenu iza željezničke stanice. Voditelj izleta je Viko. Već na samom početku je udario neki ” super speed ” tempo , ma di ti se žuri čovječe ? Jutro je, osam i po je tek, pa stići ćemo tamo di trebamo! Popeli smo se na stijenu i sad čekamo ostale koji još nisu stigli. Vadim fotoaparat i slikam. Dan je prohladan. Oblačno je. Sa ove stijene se pruža lijep pogled , ali dosta uživanja, ajmo pokret!

Hodamo kroz paletu zelenih boja. Priroda je svojim zelenilom istkala svoju himnu prolječu. Udišem taj zrak i zamišljam kako mi se pluća pune zelenim bojama. Osjećam kapljice kiše po licu, u kosi , u očima…noge mi same hodaju…misli su negdje zapele…prepuštam se osjećajima.

Stižemo u selo Slum. Desetak kuća,  od toga samo par naseljenih. Usred sela je jedna ogromna stara lipa. Slikamo se ispod njene krošnje, a zatim nastavljamo dalje. Nebom se razvukla siva boja. Polako osjećam umor, ali idalje hodam u istom ritmu. Sve ima svoj ritam…srce nam kuca u ritmu…dišemo u ritmu…hodamo u ritmu…priroda pulsira u ritmu. Sve je obavijeno ritmom nekog nebeskog bubnjara i dok ga čujemo, dobro je…živi smo. Život je lijep!

Došli smo do još jednog sela. Puno napuštenih kuća u ruševnom stanju. Čuje se lavež pasa, ipak tu ima još ljudi. Tužne su te napuštene kuće, ta napuštena sela…zamišljam život u tim mjestima kakav je nekad bio…smijeh djece, odrasli obavljaju svoje poslove u poljima, a iz kuća se širi miris tek pečenog kruha…

Vrijeme je za odmor. Bacam se u travu. Stavljam ranac pod glavu, u jednoj ruci mi je sendvić, a u drugoj fotoaparat.Jedem i slikam istovremeno.I opet pokret. Idemo dalje u ” Viko ” brzini…lik je neumoran…grabi onim dugačkim koracima…ma čovječe, uspori malo, izgubiti ćeš nas negdje!

Ćićarijo, planino, prekrasna si! Dok hodamo kroz tvoje šume, dok prelazimo tvoje gore i livade,dok se uspinjemo na tvoje visine, srce mi je puno radosti.

Hodamo po bridu na visini od 800 m. Vidik je predivan. Počinjemo se spuštati prema mjestu Račja Vas. Viko nam govori da ćemo se razdvojiti u dvije grupe. Jedna se vraća busom u Lupoglav, a druga grupa nastavlja planinarenje. Naravno da sam ja ostala u grupi koja hoda dalje, naravno da ja uvijek izaberem teži put u životu. Zašto bi izabrala lakši put kad je ” bolje ” mučiti se i jaukati od boli ali ne odustati!

Nakon odmora u Račjoj Vasi naša grupa kreće na Orljak. Viko mi je održao malo predavanje o tome kako bi se trebala opremiti za planinarenje. E Viko, Viko, nije stvar u opremi nego u srcu! Ili nešto želiš učiniti ili ne želiš! Uostalom ovo mi je tek četvrti izlet i neću odustati, poznam ja sebe! Kako su nekad ljudi osvajali vrhunce? Srcem !!!

Uspinjemo se po širokom putu. a onda ulazimo u šumu. Markacije nas vode u sve veće i teže visine. Tlo je prekriveno debelim slojem lišća. Stabla su visoka i kao da ne propuštaju zrak s neba. Korak mi je težak, zapinjem za otpale grane koje su prekrivene lišćem, sve češće se zaustavljam da dodjem do zraka. Pomislim kako je Viko možda bio u pravu, sada bi mi štapovi i te kako dobro došli! Uzimam jednu granu i oslanjam se na nju dok hodam. Ovom Orljaku se ne nazire kraj, čini mi se da što više hodam,više mi treba do vrha. Skoro svi su već na vrhu, a ja i još dvoje planinara u ” slow motion ” brzini, izvlačimo zadnje atome snage iz sebe. I evo nas, stigli smo! Ja sam umorna ali sretna.Uspjela sam, bravo ja! Orljak je visok 1106 m. Pogled je predivan,na koju god stranu da se okreneš. Uzimam fotoaparat i slikam. Oblačno je, pa je zrak malo prohladan, ali nema veze, ja sam na vrhu i srce mi je puno! Kad dođeš do svog cilja, u trenutku ostvarenja zaboraviš na svu težinu i sav napor koji si uložio. Prelijeva se radost po meni.Sretna sam do neba!

Spuštamo se prema Koritima. Ma to je tu blizu, govori mi jedna planinarka. To njeno ” blizu ” je trajalo beskonačno dugo! Pijem vodu, jedem jabuku, sve u hodu…treba mi snage…pogledom upijam boje…udišem oblake u sebe…zaustavljam pažnju na ritam mog srca, na ritam mojih koraka i ne mislim na ništa…hodam i postojim!

Stigli smo na Korita. Prvo što radim, slikam Vika i kažem da s njim nikad više ne idem na planinarenje! On se samo mudro nasmijao. Na Koritima je izvor i planinarski dom. Jako je lijrpo tu biti. Nakon odmora krećemo dalje, spuštamo se u mjesto Brgudac. Opet mi netko laže da je to blizu. Spuštamo se po kamenitoj stazi. Osjećam svaki kamen kao da sam bosa. Svaki korak ima bolnu jeku u mom tijelu. Ali ona radost, što sam to uspjela prohodati, daje mi snagu.

Nemogu vjerovati da smo stigli. Brgudac. Tu nas čeka bus. Viko mi čestita. Danas smo prešli dvadesetak km po Ćićariji! Ovo danas je meni bilo pravo ” vatreno ” krštenje!

p.s. SRCE, a ne oprema, Viko!!!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s