2. moj prvi osvojeni vrh

17. 05. 2009.       Tjedan dana poslije spilje, krenula sam s planinarima u visine. Pravac  otok Lošinj, planina Osorščica,vrh sv. Mikula 558 m. Rano svibanjsko jutro je nagovještavalo ljetnu vrućinu. Trajektom do Cresa, a zatim busom do Lošinja…i to je to, peace of  cake  !

Trajekt je klizio po mirnoj površini mora. Stojim na pramcu, upijam sve jutarnje boje u sebe, plavo, modro, zeleno, narandžasto. plavo, plavo…vjetar mi zamagljuje vid , ,jesu li to suze u mojim očima? Odlazim na krmu i gledam u bijelu brazdu što ostavljamo za sobom. Kao i brodovi, tako i ljudi ostavljaju tragove kad odlaze. Koliku si Ti brazdu ostavio u meni kad si otišao? Da li me još uvijek boli zvuk brodskog motora, miris mora, jutro bez Tebe? Ponovo odlazim na pramac, uskoro pristajemo na Cres.

Vozimo se busom na Lošinj,moj suputnik mi pokazuje Osorščicu, meni izgleda užasno velika. Ajme meni, kako ću se ja popeti na nju?Iskrcavamo se, pogledom tražim kafić.Tijelo mi vapi za kofeinom pa odlazim u potragu za njim. Tu upoznajem jednu od planinarki i zajedno odlazimo u kafič.Ona mi je sada jedna od najboljih prijateljica!

Počinjemo se penjati na Osorščicu. Užasno je toplo i sparno, a tek je jutro. Staza je kamenita, opija me miris bilja, korak mi je sve teži. Sustižem jednu planinarku koja se ne osjeća dobro. Odlučim da hodam uz nju ,svakih par koraka zastanemo jer joj ponestaje zraka. Polako se penjemo, ali ne želim je ostaviti. Sve smo više i više,  pogled je prekrasan, more oko nas…volim more…volim visine…volim more…

Stižemo na vrh sv Mikula. Prepuštam se svojim osjetilima, gledam, slušam, mirišem…osjećam…srce mi je prepuno radosti…uspjela sam osvojiti svoj prvi vrh! Taj veličanstven pogled s vrha je nagrada za moj trud! Tu, na samom vrhu, je izgradjena mala crkva, crkva sv Mikula.

Sveti Mikula ili sv Nikola je zaštitnik i pomoraca…Tebe nije zaštitio…gdje si Ti sada…jesi li u zraki sunca…u zvuku vjetra…u mirisu smilja…postojiš li negdje osim u onoj dubokoj brazdi u meni?

Počinjemo se spuštati prema planinarskom domu gdje nas čeka ručak. Moja dosadašnja suputnica odjednom je ozdravila i odjurila u warp brzini skupa s ostalima. Ostala sam sama…sama…gledam markacije i hodam, hodam, hodam. Noge mi zapinju za kamenje, užasno je vruće, žedna sam…sjedam pod neki grm…nije me briga da li ima tu zmija …ispijam vodu, malo se poprskam po glavi, pojedem jabuku…osluškujem i ne čujem nikog…sama sam…nema veze… ionako sam sama, otkad Tebe nema.Vadim fotoaparat i slikam. Pa opet hodam, pa opet slikam…Približavam se domu i tek sada čujem glasove iza mene…znači da još ima nekog…nisam zadnja!

Nakon ručka u domu, spuštamo se u Osor,a onda busom na trajekt,pa pravac Pula.

3 misli o “2. moj prvi osvojeni vrh”

  1. U svojim postovima tu i tamo ubaciš poneku sintagmu poput ove: “Koliku si Ti brazdu ostavio u meni kad si otišao?”… Moram priznati da me to prilično intrigiralo… Tek nakon tvog komentara na Eminom blogu (http://jauprolazu.wordpress.com/2010/03/10/208/) vidim o čemu se radi… Hvala ti što si to podijelila i želim ti reći da ti se neizmjerno divim što si toliko optimistična i puna životnog elana, unatoč tome (ili možda baš zato?)… Srdačan pozdrav!

    1. Hvala na komentaru. Sve što nas ne “ubije” to nas ojača! Ja sam se očito rodila s jednom “greškom”…kad nekog volim taj umre…pokušavam voljeti do određene granice tj nikog više ne pustiti previše “blizu”…napisala sam jedan tekst o ljubavi, koji mi je izašao u novoj Sensi, zove se Ljubav je posvuda. Ljubav je snaga koja me gura naprijed, pozdrav.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s