6. Borovnice i maline

12 . 07. 2009.       Prijateljica me upisala na izlet sa rovinježima. Naglasila sam joj da neidem ako Viko bude voditelj. Rekla mi je da ne brinem jer se voditelj drugačije zove.Nakon par minuta sjetila se imena i rekla mi je da se zove Ludoviko. Da, da, možeš mislit da to nije on – kažem ja – a zar nije Viko skraćeno ime od Ludoviko ? Uvjeravala me da to nije on i na kraju pristanem, idem s njima bez obzira tko vodi. I naravno da je to bio on, Viko ili Ludoviko. I prvo što mi je rekao bilo je – nikad ne reci nikad ! Imaš pravo Viko, zaista ne treba izgovarati tu riječ. Već sam više puta rekla ” nikad više ” i  nakon kratkog vremena opet bi se desilo isto. Pokušavam se sjetiti stuacija kada sam čvrsto odlučila ” nikad više ” . Prestajala sam pušiti više puta. Na večer bi odlučila ” nikad više ” ali već bi drugo jutro palila cigaretu. Kad sam prekinula s prvim dečkom isto sam rekla ” nikad više ”  se neću zaljubiti, ali naravno da sam se ponovo zaljubila. Kad sam se posvađala s prijateljicom to ” nikad više ” se neću družiti s njom je trajalo tri dana. Kad sam rodila rekla sam da ” nikad više ”  neću rađati i opet sam rodila…i mogla bi nabrojiti još puno toga…ali kad sam Tebe ispratila na brod, nisam ni slutila da nam je to bio zadnji pozdrav, nisam ni slutila da će uskoro biti ” nikad više ” .

Ajmo planinariti !

Vozimo se u Gorski Kotar. Idemo u kanjon rijeke Kamačnik a zatim na Javorovu kosu. Neki su već bili tamo, neki su gledali na internetu, a ja se volim iznenaditi. Jedino što volim znati unaprijed je gdje se nalazi mjesto kuda putujemo. Pogledam na zemljopisnu kartu i to mi je dovoljno. Sve drugo želim doživjeti kad stignem tamo. Ovako mi je to mjesto potpuno nepoznato i sve što budem vidjela i  osjetila, biti će samo moji doživljaji bez ikakvih unaprijed spremljenih podataka.

Stigli smo do jednog odmarališta. Spremamo se za odlazak u kanjon. Vrijeme je prekrasno. Sunčano je i nije pretoplo. Hodamo uzvodno uz rijeku Kamačnik sve do njenog izvora. Teče ona svojim tokom, krivuda svojim putevima, sva svjetlucava i zvonka. Lagano se predajem u njeno carstvo…nježno me dodiruje njena svježina…zasljepljuje me njena blistava površina…omamljuje me njena melodija…Hodamo stazom uz rijeku i prelazimo preko malih mostova. Kako tupo odzvanjaju naši koraci kad prelazimo drvene mostove. Sve uokolo su šume, sve se zeleni a cvjeće se rascvjetalo u svim bojama. Stigli smo do izvora. Za mene su izvori čarobna mjesta. Na izvoru započinje to čarobno kruženje vode, to ponovno rađanje  energije koja će se u tim čarobnim kapljicama pretakati u sve one koji je trebaju.

Istim se putem vraćamo do odmarališta. Viko me časti sa kavom. Nakon odmora odlazimo busom do Ravne gore, a zatim hodamo po Javorovoj kosi. Danas hodamo nekim laganim putevima, najobičnija lagana šetnja. Neki beru neke plodove po grmlju. Gle, pa to su borovnice i maline. Berem i jedem. Nikad nisam brala borovnice i maline,  zato mi je taj doživljaj predivan. Prsti su mi plavi, usta su mi plava, jezik mi je plav , a srce mi je veselo! Na jednoj livadi neki beru ljekovite trave i cvjetove. Stižemo na vrh. Tu je postavljen vidikovac, liči mi na stup od dalekovoda. Čekam da siđu dvije planinarke sa tog vidikovca pa se onda i ja penjem na njega. Vidik je prekrasan. Silazim i odlazimo do planinarskog doma. Tu imamo pauzu, a onda se vraćamo u Ravnu goru. Tamo odlazimo u restaurant. Naručujemo štrudle od borovnica. Ne da su dobre, nego su preeedoobree !

Odlazimo doma i nosim okus borovnica sa sobom.

5. Buon giorno, Italia !

05. 07. 2009.    Čitav sam prošli tjedan bila u iščekivanju današnjeg dana. I konačno nedjelja…i gledam na sat i ne vjerujem…ljudi, gledam na sat i opet ne vjerujem…fuck it, ili jutros nisam čula alarm ili mi mob rikava. Skočim iz kreveta, razmišljam na glas…šta da radim…koga da zovem…za deset minuta kreće bus…nema šanse da stignem. Zovem Darka i zamolim ga da me pričekaju. Dragi, dragi ljudi, hvala što ste me čekali!

Putujemo u Italiju.Danas ćemo se penjati na Picco di Mezzodi. Nalazi se blizu talijanske i  slovenske i austrijske granice. Pravac Udine,  pa onda za  Tarvisio.

Fali mi kava koju jutros nisam stigla popiti. Ovisnik sam o kofeinu. Razmišljam o čemu sam još ovisna…o nikotinu…čokoladi…glazbi…knjigama…ljudima…moru…haha počela sam mješati ovisnost i ljubav ! Mnogima se to dešava i dobro je kad razlikujemo te dvije stvari. Ovisnost nas sputava, ograničava nam slobodu, truje i pokorava. Ljubav nas uzdiže, oplemenjuje, ukida nam granice i širi horizonte. Žalosno je kad se ljudi nalaze u ” ovisničkoj ” vezi. Još je žalosnije kada to znaju i ne poduzimaju ništa. O ljubavi je toliko toga napisano, ispjevano ,naslikano i izrečeno, da je nevjerovatno koliko malo ljudi “odabere” ljubav.

Vozimo se kroz Tarvisio, još desetak minuta i stižemo.”  Buon giorno Italia ! ” – kažem sva sretna, stavljam ranac na leđa i krenem za ostalima. Ima nas puno, došli smo sa dva busa. Vrijeme je sunčano i toplo. Nebo je plavo, a bijeli su oblaci zapeli u vrhovima obližnjih Alpi. Hodamo uz rijeku, slušam njen žubor i gledam male potoke koji se ulijevaju u nju. Došli smo do jezera. Laggo di Fusine. Stanem i gledam. Prizor koji vidim pokušavam zauvijek sačuvati u sebi. Jezero se proteglo u ovoj dolini, a njegova glatka površina preslikala je sav krajolik na sebe. I zelene šume i plavo nebo i sive planine. Tu u blizini točimo izvorsku vodu u boce. Oduševljena sam kad mi se pruži mogućnost da hodam po planini koja mi gasi  žeđ svojom vodom.

Tu u dolini se razdvajamo u dvije grupe. Neki će ostati i uživati pored jezera, a mi ostali idemo  planinariti.Jedan planinar mi pokazuje planinu Mangart. Približavamo se Picco di Mezzodi-u. Hodamo po prekrasnoj dolini koja je sva okružena visokim planinama. Na njenim pašnjacima pasu krave, a zvuk njihovih zvona veselo odjekuje skroz do neba.

Počinjemo se penjati. Svaka planina ima početak, uspon i vrh. Ali svaka se razlikuje od druge. Nije bitno koliko je visoka, nego kakav je njen uspon. To je moje iskustvo iz dosadašnjeg planinarenja. A danas ću osvojiti svoj četvrti vrh…čujem kako mi se smiju iskusni planinari…haha…i vi ste počeli od prvog vrha!

Hodamo jedan za drugim. Svi smo puni snage i volje da stignemo do vrha. Koračam po nekom svom ritmu. Gledam svoje korake i čini mi se kao da se i tlo pomiče ispod mene. Prepuštam se tom doživljaju…staza se miče prema meni…markacije mi se približavaju…stabla mi dolaze u susret…usponi silaze k meni…lijepo je gledati na drugačiji način!

Osjećam toplinu, žeđ i lagani umor. Uskoro stajemo, imamo kratki odmor. Lijepo je u ovoj šumi. Punim si pluća zrakom obojenim mirisom lišća i  zemlje. Odjednom su se počele spuštati na nas kapljice kiše, počelo je grmiti i moramo tu stajati i čekati. Sad je opasno ići na stijene, jer na ovim visinama te lako može opaliti grom. Navlačim kabanicu na sebe, jedem kekse i slušam priče o planinarima i gromovima. Neki imaju tako neugodna iskustva da ih je strah i od pomisli na grmljavinu.

Kiša je prestala, počelo se razvedravati i mi krećemo dalje u visine. Neki su odustali i  vraćaju se natrag do jezera. Pjevam si jednu pjesmu i hodam. ” Should I stay, or should I go ” pjevam i smijem se sama sebi jer sam zaboravila kako ide dalje pjesma. Približavamo se vrhu. Pogled je predivan! Jezero se udaljilo od nas i bljeska se na suncu kao lokvica vode. One visoke planine sad su se približile nama i izgledaju mi još veće i moćnije. Dok hodam toplo mi je, ali čim stanem osjećam hladnoću. Često zastajem jer želim slikati ovu ljepotu. Hodamo uz rub po uskoj stazici. Susrećemo planinare iz drugih zemalja. Živo je na ovom Picco-u. Neki se penju, neki silaze.

Naš voditelj nas obavještava da nećemo ići do vrha, nego ćemo stati uskoro na jednu zaravan, malo se odmoriti i krenuti nazad. Kasno smo stigli u Italiju i zato neidemo do vrha…a fali nam samo još sto metara…never mind…danas nije vrijeme da osvojim Picco! Svatko od nas ima svoje vrijeme…vrijeme kad se rodiš…kad prohodaš…kad se zaljubiš…kad plačeš…kad umreš…

Stigli smo na zaravan ili vidikovac. Skidam ranac, vadim fotoaparat i slikam. Svaki put kad idem planinariti iznenade me sve te ljepote koje doživim. Širom otvorim svoje srce i napunim ga svim tim bojama i mirisima i preplavljuje me mir i sreća.

Silazimo istim putevima po kojima smo došli. Malo smo se razdvojili. Hodam sama, gledam oznake i koračam. Slušam kako dišem, slušam kako mi srce kuca, dodirujem hrapavu koru stabala u prolazu i misli mi odlutaju. Čujem daleko iza sebe da me netko zove.” Ej, kuda češ ti, ako nastaviš tako završiti ćeš u Sloveniji ! ” Trgnem se iz svojih misli i pogledam. Otišla sam skroz na drugu stranu, zaboravila sam ja na markacije.

Silazim i ne odvajam se više od drugih. Čini mi se da je silazak teži od uspona ili sam sad već umorna. Sama sebi se smijem kad zapinjem o kamenje. Kad sam umorna onda nemam osjećaj u nogama i nemogu procijeniti koliko da podignem nogu da ne zapnem. I svaki put mislim da sam dobro procijenila i opet zviznem nogom o kamen. Tupi udarac se bolno širi po meni, a ja se smijem.

Evo nas u dolini. Na zelenom pašnjaku krave uživaju. Svaka ima zvono oko vrata. A njihov zvon nas je pratio čitavim putem po Piccu. Približavamo se jezeru. Ovo mjesto je bajkovito! Svuda uokolo doline se protežu planine, visoko do neba , kao vječni čuvari svih ovih ljepota.

Dolazimo do jednog kafića. Tu nalazimo sve one koji se nisu penjali s nama. Naručujem si kavu i uživam u svakom gutljaju te crne tekućine, tu u ovoj dolini, tu pored jezera, tu gdje sam okružena visokim planinama, tu gdje sam okružena mirom i srećom.

Grazie Italia e arrivederci !

4. Na Ćićariji do zadnjeg atoma snage

31 .05. 2009. Ponovo sam na Ćićariji. Prije par dana me jedan planinar pitao da li bi išla s Rovinježima planinariti, pristala sam i evo me sad tu u Buzetu. Penjemo se na stijenu iza željezničke stanice. Voditelj izleta je Viko. Već na samom početku je udario neki ” super speed ” tempo , ma di ti se žuri čovječe ? Jutro je, osam i po je tek, pa stići ćemo tamo di trebamo! Popeli smo se na stijenu i sad čekamo ostale koji još nisu stigli. Vadim fotoaparat i slikam. Dan je prohladan. Oblačno je. Sa ove stijene se pruža lijep pogled , ali dosta uživanja, ajmo pokret!

Hodamo kroz paletu zelenih boja. Priroda je svojim zelenilom istkala svoju himnu prolječu. Udišem taj zrak i zamišljam kako mi se pluća pune zelenim bojama. Osjećam kapljice kiše po licu, u kosi , u očima…noge mi same hodaju…misli su negdje zapele…prepuštam se osjećajima.

Stižemo u selo Slum. Desetak kuća,  od toga samo par naseljenih. Usred sela je jedna ogromna stara lipa. Slikamo se ispod njene krošnje, a zatim nastavljamo dalje. Nebom se razvukla siva boja. Polako osjećam umor, ali idalje hodam u istom ritmu. Sve ima svoj ritam…srce nam kuca u ritmu…dišemo u ritmu…hodamo u ritmu…priroda pulsira u ritmu. Sve je obavijeno ritmom nekog nebeskog bubnjara i dok ga čujemo, dobro je…živi smo. Život je lijep!

Došli smo do još jednog sela. Puno napuštenih kuća u ruševnom stanju. Čuje se lavež pasa, ipak tu ima još ljudi. Tužne su te napuštene kuće, ta napuštena sela…zamišljam život u tim mjestima kakav je nekad bio…smijeh djece, odrasli obavljaju svoje poslove u poljima, a iz kuća se širi miris tek pečenog kruha…

Vrijeme je za odmor. Bacam se u travu. Stavljam ranac pod glavu, u jednoj ruci mi je sendvić, a u drugoj fotoaparat.Jedem i slikam istovremeno.I opet pokret. Idemo dalje u ” Viko ” brzini…lik je neumoran…grabi onim dugačkim koracima…ma čovječe, uspori malo, izgubiti ćeš nas negdje!

Ćićarijo, planino, prekrasna si! Dok hodamo kroz tvoje šume, dok prelazimo tvoje gore i livade,dok se uspinjemo na tvoje visine, srce mi je puno radosti.

Hodamo po bridu na visini od 800 m. Vidik je predivan. Počinjemo se spuštati prema mjestu Račja Vas. Viko nam govori da ćemo se razdvojiti u dvije grupe. Jedna se vraća busom u Lupoglav, a druga grupa nastavlja planinarenje. Naravno da sam ja ostala u grupi koja hoda dalje, naravno da ja uvijek izaberem teži put u životu. Zašto bi izabrala lakši put kad je ” bolje ” mučiti se i jaukati od boli ali ne odustati!

Nakon odmora u Račjoj Vasi naša grupa kreće na Orljak. Viko mi je održao malo predavanje o tome kako bi se trebala opremiti za planinarenje. E Viko, Viko, nije stvar u opremi nego u srcu! Ili nešto želiš učiniti ili ne želiš! Uostalom ovo mi je tek četvrti izlet i neću odustati, poznam ja sebe! Kako su nekad ljudi osvajali vrhunce? Srcem !!!

Uspinjemo se po širokom putu. a onda ulazimo u šumu. Markacije nas vode u sve veće i teže visine. Tlo je prekriveno debelim slojem lišća. Stabla su visoka i kao da ne propuštaju zrak s neba. Korak mi je težak, zapinjem za otpale grane koje su prekrivene lišćem, sve češće se zaustavljam da dodjem do zraka. Pomislim kako je Viko možda bio u pravu, sada bi mi štapovi i te kako dobro došli! Uzimam jednu granu i oslanjam se na nju dok hodam. Ovom Orljaku se ne nazire kraj, čini mi se da što više hodam,više mi treba do vrha. Skoro svi su već na vrhu, a ja i još dvoje planinara u ” slow motion ” brzini, izvlačimo zadnje atome snage iz sebe. I evo nas, stigli smo! Ja sam umorna ali sretna.Uspjela sam, bravo ja! Orljak je visok 1106 m. Pogled je predivan,na koju god stranu da se okreneš. Uzimam fotoaparat i slikam. Oblačno je, pa je zrak malo prohladan, ali nema veze, ja sam na vrhu i srce mi je puno! Kad dođeš do svog cilja, u trenutku ostvarenja zaboraviš na svu težinu i sav napor koji si uložio. Prelijeva se radost po meni.Sretna sam do neba!

Spuštamo se prema Koritima. Ma to je tu blizu, govori mi jedna planinarka. To njeno ” blizu ” je trajalo beskonačno dugo! Pijem vodu, jedem jabuku, sve u hodu…treba mi snage…pogledom upijam boje…udišem oblake u sebe…zaustavljam pažnju na ritam mog srca, na ritam mojih koraka i ne mislim na ništa…hodam i postojim!

Stigli smo na Korita. Prvo što radim, slikam Vika i kažem da s njim nikad više ne idem na planinarenje! On se samo mudro nasmijao. Na Koritima je izvor i planinarski dom. Jako je lijrpo tu biti. Nakon odmora krećemo dalje, spuštamo se u mjesto Brgudac. Opet mi netko laže da je to blizu. Spuštamo se po kamenitoj stazi. Osjećam svaki kamen kao da sam bosa. Svaki korak ima bolnu jeku u mom tijelu. Ali ona radost, što sam to uspjela prohodati, daje mi snagu.

Nemogu vjerovati da smo stigli. Brgudac. Tu nas čeka bus. Viko mi čestita. Danas smo prešli dvadesetak km po Ćićariji! Ovo danas je meni bilo pravo ” vatreno ” krštenje!

p.s. SRCE, a ne oprema, Viko!!!

3. Na izvoru rijeke Kupe

24. 05. 2009,   Evo konačno krećemo. Veselim se Gorskom Kotaru, veselim se Risnjaku, veselim se izvoru Kupe. Jutro je prekrasno, danas ćemo se nauživati ljepote! Autobus je pun sretnih ljudi, barem ih ja tako doživljavam. Već poznajem neke planinare, a ima ih dosta koje još neznam. Prisjećam se jedne izreke koju sam davno pročitala ” ne postoje stranci, postoje samo prijatelji koje još nismo upoznali ” . Kad sam to bila rekla jednom svom frendu, puko je od smijeha i rekao mi je da sam previše optimistična. Još mi nije jasno zašto mu je to bilo toliko smiješno.

Približavamo se mjestu iskrcavanja. Vozimo se uzbrdo,  jer danas ćemo planinarenje započeti silaskom prema izvoru Kupe. Još ne tako davno,  razmišljala sam kako bi voljela ići u pravu šumu, ha ha i evo me u pravoj pravcatoj šumi! Počeli smo hodati po šumskom putu, iznad nas se protežu visoka stabla i zaklanjaju nam pogled prema nebu. Uskoro skrećemo s puta. ulazimo u šumu i počinjemo se spuštati. Hodamo po debelom sloju otpalog lišća, sve je veća nizbrdica. Zaletavam se od stabla do stabla, ruke me bole, jer se njima zaustavljam hvatanjem za grane ili debla. Ma predivno mi je ovo spuštanje! Udišem zrak prepun mirisa lišća, vlage…mirisa šume. Udišem zrak prepun boja…smedje,žuto,crveno,zeleno…boje šume.Približavamo se nekom naseljenom mjestu, kroz šumu naziremo krovove kuća. Nailazimo na puno malih potoka koji vijugaju prema naselju kao dugačke svjetlucave zmijice. Stižemo u naselje i prvo što radimo, pijemo vodu s jednog izvora. Najbolje što ti priroda može dati je kad te napije sa svog izvora i pokloni ti svoju snagu da možeš nastaviti svoj put. Hvala ti na vodi!

Naselje se sastoji od desetak kućica.trenutno nenastanjenih,očito da služe ljudima samo za odmor.Nalazi se  u prekrasnoj nizini, okružen livadama, potocima, šumom. Livade su prepune proljetnog cvijeća, svih boja i oblika. Trava se zeleni, potoci žubore, nebo je plavo, sunce me prelijeva svojom toplinom…sretna sam!

Nakon kraćeg odmora krećemo dalje. Opet se spuštamo. Hodamo, čini mi se beskonačno dugo. Slušam kako mi srce kuca, slušam kako dišem, slušam kako mi odzvanja svaki moj korak.

I evo nas. Stigli smo do izvora Kupe. Kupa se bljeska na suncu, teku njene vode užurbano,stvarajući svoju melodiju radosti. Izuvam se i ulazim u vodu. Voda je hladnija od leda, neizdrživo…izlazim, obujem se i krenem prema izvoru. Oduševila me boja vode na samom izvoru. Pokušavam izvesti jednu vježbu iz thai chi – a . Thai chi na izvoru! Osjećam se predivno, tu na izvoru gdje nam priroda daje ono najbolje što ima. Šta mi dajemo drugima iz svojih izvora, iz svojih dubina? Kakvi darovi izviru iz naših dubina, da li su bistri kao ova voda ili su mutni kao ustajala voda. Pitam se, da li sam do sada dala dovoljno ljubavi onima koje volim? Ako neznam dovoljno dati, onda neznam ni dovoljno primati!

Napuštamo ovo prekrasno mjesto i hodamo uzvodno uz Kupu , a zatim se penjemo sve više i više. Žubor rijeke jenjava. Stižemo do našeg busa,ukrcavamo se i vozimo do još jednog izvora. Dok smo hodali prema tom izvoru nabila sam se svom snagom glavom u jedno stablo što se isprijećilo na putu. Previše sam se zanijela skupljajući kamenčiće i eto mi ga sad, ma neka me boli kad nisam pazila!

Ponovo smo u busu, vozimo se doma prepuni divnih emocija. Prekrasno proveden dan!

2. moj prvi osvojeni vrh

17. 05. 2009.       Tjedan dana poslije spilje, krenula sam s planinarima u visine. Pravac  otok Lošinj, planina Osorščica,vrh sv. Mikula 558 m. Rano svibanjsko jutro je nagovještavalo ljetnu vrućinu. Trajektom do Cresa, a zatim busom do Lošinja…i to je to, peace of  cake  !

Trajekt je klizio po mirnoj površini mora. Stojim na pramcu, upijam sve jutarnje boje u sebe, plavo, modro, zeleno, narandžasto. plavo, plavo…vjetar mi zamagljuje vid , ,jesu li to suze u mojim očima? Odlazim na krmu i gledam u bijelu brazdu što ostavljamo za sobom. Kao i brodovi, tako i ljudi ostavljaju tragove kad odlaze. Koliku si Ti brazdu ostavio u meni kad si otišao? Da li me još uvijek boli zvuk brodskog motora, miris mora, jutro bez Tebe? Ponovo odlazim na pramac, uskoro pristajemo na Cres.

Vozimo se busom na Lošinj,moj suputnik mi pokazuje Osorščicu, meni izgleda užasno velika. Ajme meni, kako ću se ja popeti na nju?Iskrcavamo se, pogledom tražim kafić.Tijelo mi vapi za kofeinom pa odlazim u potragu za njim. Tu upoznajem jednu od planinarki i zajedno odlazimo u kafič.Ona mi je sada jedna od najboljih prijateljica!

Počinjemo se penjati na Osorščicu. Užasno je toplo i sparno, a tek je jutro. Staza je kamenita, opija me miris bilja, korak mi je sve teži. Sustižem jednu planinarku koja se ne osjeća dobro. Odlučim da hodam uz nju ,svakih par koraka zastanemo jer joj ponestaje zraka. Polako se penjemo, ali ne želim je ostaviti. Sve smo više i više,  pogled je prekrasan, more oko nas…volim more…volim visine…volim more…

Stižemo na vrh sv Mikula. Prepuštam se svojim osjetilima, gledam, slušam, mirišem…osjećam…srce mi je prepuno radosti…uspjela sam osvojiti svoj prvi vrh! Taj veličanstven pogled s vrha je nagrada za moj trud! Tu, na samom vrhu, je izgradjena mala crkva, crkva sv Mikula.

Sveti Mikula ili sv Nikola je zaštitnik i pomoraca…Tebe nije zaštitio…gdje si Ti sada…jesi li u zraki sunca…u zvuku vjetra…u mirisu smilja…postojiš li negdje osim u onoj dubokoj brazdi u meni?

Počinjemo se spuštati prema planinarskom domu gdje nas čeka ručak. Moja dosadašnja suputnica odjednom je ozdravila i odjurila u warp brzini skupa s ostalima. Ostala sam sama…sama…gledam markacije i hodam, hodam, hodam. Noge mi zapinju za kamenje, užasno je vruće, žedna sam…sjedam pod neki grm…nije me briga da li ima tu zmija …ispijam vodu, malo se poprskam po glavi, pojedem jabuku…osluškujem i ne čujem nikog…sama sam…nema veze… ionako sam sama, otkad Tebe nema.Vadim fotoaparat i slikam. Pa opet hodam, pa opet slikam…Približavam se domu i tek sada čujem glasove iza mene…znači da još ima nekog…nisam zadnja!

Nakon ručka u domu, spuštamo se u Osor,a onda busom na trajekt,pa pravac Pula.

1. Visine i dubine

10. 05.2009.      Kad sam bila mala,imala sam jednu tajnu igru samo za mene.Pred kraj dana,kada se još plavetnilo neba borilo sa nadolazećim mrakom,odlazila bi u dvorište iza kuće i legla u travu.Gledala bi u nebo i strpljivo čekala.Malene svjetlucave točke u početku su se jedva nazirale na tek nadolazućem sumraku neba.U tim trenutcima postojala sam samo ja i nebo,izgubio bi se osjećaj za vrijeme i prostor.Gledajući u nebo nisam više znala dali gledam gore u visinu ili dole u dubinu.Bila sam presretna u tom samo mojem svijetu dok su se nebeske lampice palile,jedna za drugom,sve više i više.
Sada više nisam mala,iako ona mala još postoji u meni,odrasla sam odavno.Ove sam godine otkrila jednu novu igru za mene.Otkrila sam da ne moram samo gledati u visinu.Otkrila sam da se mogu penjati prema nebu.
Otkrila sam planinarenje.Sretna sam u tom svojem otkriću.
A prvi odlazak na planinarenje počela sam u krivom smjeru.Umjesto u visine ja sam se spustila u dubine,ha,ha.Prijateljica me upisala na izlet sa speleolozima,a meni je samo rekla kada se kreće i da ništa ne brinem jer je izlet lagan,hoda se po Ćićariji i obilazi se jednu spilju.Na riječ spilja sva sam se naježila,jer me bilo strah od takvih prostora,mračnih i vlažnih.OK rekla sam samoj sebi,ne moram ja silaziti u spilju,mogu čekati ispred dok ostali budu u njoj.Kako se približavao dan odlaska sve sam se više borila sama sa sobom,da li ću ići u spilju ili ostati vani.Odlučila sam.Ulazim u spilju,pa makar umrem od straha.Svaki nas strah samo opterećuje i trebamo se riješiti bespotrebnih strahova.A ja sam odlučila da se riješim svih svojih strahova.Pružila mi se mogućnost da se suočim sa svojim strahom od spilja.
Dan D je konačno svanuo.Krenuli smo rano ujutro iz Pule busom do Ćićarije.Iskrcali smo se u mjestu Dane i krenuli prema spilji.Spilja se zove Novačka peć.Do nje smo hodali oko dva sata.Bila sam potpuno sama ,jer nisam nikog poznavala.Ja i moj strah od spilje u grupi nepoznatih ljudi.Zamišljala sam da me neko drži za ruku dok ulazim u spilju,ali za čiju ruku da se uhvatim,kad nikog ne poznam.
Spilja je prekrasna,jednim djelom smo morali puzati i provlačiti se kroz uske prolaze.Svi smo ugasili lampe da doživimo totalni mrak.A moj strah…….nestao je.Kad se samo sjetim da sam skoro propustila vidjeti tu predivnu spilju zbog straha.
Svaki put kad se riješimo nekog straha,slobodniji smo za neka nova iskustva,za nove radosti u životu.

Novačka peć, Ćićarija Istra:/foto Matej voditelj izleta /