→ 13. 10. 2011.
U životu treba sve probati. Tako sam i ja danas otišla planinariti nakon neprospavane noći. Zanimljivo iskustvo koje neću baš rado ponoviti…haha. Dok sam se spremala ujutro sva sam bila usporena…popila sam kavu koja me samo trenutno ubrzala i krenula s Nadiom prema Učki. Silno mi je trebalo još kofeina ali smo tek na tunelu shvatile da nemamo gdje popiti kavu. Nema veze…počele smo hodati prema vrhu. Hladno jutro s burom neizmjerno mi je odgovaralo i djelovalo na mene bolje od kave. Sunce je sramežljivo počelo izlaziti s druge straane Učke. Toplina i svjetlost malo su rastjerali hladnoću jutra. Nekako mi se činilo da je Vojak jako visoko i da koliko god hodam kao da stojim na mjestu…haha…kako se percepcija mijenja s obzirom na okolnosti…ja sam sebi bila tada jako zanimljiva. Sve mi je bilo drugačije nego kad bi prije planinarila. Eto šta za čovjeka znači spavanje!
Svejedno sam uživala hodajući po mojoj Učki…prelijepoj kraljici visina! Sva sam se prepustila njenom carstvu. Korak po korak …po utabanoj stazi, po šuškavom lišću, kroz šumu, po stijenama…
Pod vedrim nebom stala sam i pustila da boje zavladaju nadamnom…da mir otjera moje misli…da hladna bura ugrije moju dušu…da ne osjetim ništa, ništa…samo sreću ovog trenutka!
