→ 28. 02. 2011. Evo konačno me lupila inspiracija da nešto napišem. Nisam bila u brdima već tri mjeseca. U prosincu je bilo dosta kišovito, a ja baš i nisam toliko munjena da hodam po kiši. U siječnju me uhvatila viroza i sjebala mi skoro čitav mjesec…i mene i moj godišnji, jer sam uzela godišnji umjesto bolovanja. I onda je došla veljača i baš kad sam počela već halucinirati o planinama opet me neki vrag uhvatio u đir. Strefila me takva febra da još uvijek neznam kako se zovem…haha…valda zato razmišljam o nekom drugom imenu, a pogotovo otkad sam čula neke famozne izjave od moje imenjakinje Jadranke K. Nju boli kurac kako njoj živi narod ili njoj možda fali pa je zbog toga otišla u kurac skupa s državom!
Nisam se baš definitivno odvojila od planina u ova tri zadnja mjeseca. Ako se nemože u praksi onda ti preostaje teorija…tako da sam pročitala dosta knjiga i po mom izboru definitivno i konačno mi je najbolji Robert Pauletić i njegova Himalaja u 77 priča. Ja sam mislila da je Roberto Istrijan jer mi njegovo prezime zvuči nekako istarski…kad vidi ti vraga on je Dalmatinac. Nema veze ja ionako navijam za Hajduk, a sin mi je služio vojsku (zadnja Hrvatska generacija) u Splitu i eto ti “konekšn” između Istre i Dalmacije.
Roberto je predobro opisao svoje doživljaje po Himalaji. Svaka čast Pauletić, nadmašija si sam sebe! Ja sam mislila da je samo meni teško hodati po planinama. Dobro, ok nisam bila na Himalaji…ali općenito ne volim dugo hodati tj. kad se treba puno hodati samo da bi se došlo do planine. Ja bi da se penjem samo do vrha i još bolje kad ima puno stijena…volim stijene…
Sad sam se sjetila kad sam bila na Paklenici… od one špilje do doma smo se odvojili Karmen, Saša i ja. Saša mi je rekao da ćemo se samo malo spustiti i onda još malo hodati i eto nas u domu…da, da malo morgen! Hodali smo i hodali…i gore i dole i livo i desno i stalno mi je govorio još malo pa smo došli…najgore od svega mi je kad je staza neravna pa stalno moraš imat pognutu glavu da gledaš kuda hodaš, pa ne vidiš jedan kurac od prirode nego samo svoje noge. I tako sam ja bila popizdila i onda sam u jednom trenutku kad mi je Saša opet rekao onu famoznu riječ “još malo” počela psovati i skidati sve svece sa neba i sve političare i državu ( jer oni su uvijek za sve krivi)…tad sam samu sebe nadmašila u psovanju! Saša, Saša…dragi moj Saša nije vjerovao da ja mogu tako prostačiti, onako zdravo seljački. Ali mi je nakon toga bilo puno lakše prohodati tih “miljar kilometri” do doma. U tom domu smo prespavali i negdje usred noći je počelo grmiti i šajete su hitale uokolo po Velebitu, a kiša koja je padala nije stala do drugog dana do poslije podne…tako mi i treba kad sam rabijala sve svece s onim mojim psovanjem…dobro sam i prošla da me nije koji grom opalio!
Ove ili se već kaže prošle zime sam počela odlaziti na boulder. Ajme meni nisam ni znala da to postoji u Puli. Dakle dva put na tjedan po dva sata pokušavam izvesti neki svoj smjer, haha, ali baš kad nešto uspijem napraviti sjebe me neka viroza i onda ponovo ispočetka. Tamo vježbaju naši najbolji Pulski penjači. Generacija Spidercura i Spiderdečki ko od šale rješavaju svoje zadane smjerove…piče po zidovima i plafonima kao da za njih ne vrijedi zakon gravitacije. Goga, Maela, Sandra, Alen, Toster, Fićo, Marko, Čedo, Pero, Aleksandar, Adrijana, Antonio, Etien…Hvala Etien što si mi dao penjačice! Ima ih još ali sam zaboravila kako se zovu. Penjanje je super i otkrila sam da imam neke mišiće za koje nisam znala da postoje, haha, pogotovo kad te bole drugi dan nakon treninga!
Par dana pred Novu godinu odselila se moja kćerka u Zagreb. Nije meni što je ona otišla u metropolu, nego kako će živjeti bez mora! Zapravo to i nije njoj problem nego meni. Svaka čast svakom gradu i svakoj metropoli…ali ako nema mora, jebeš ti takvu metropolu…to je moje mišljenje i imam pravo na njega! Svugdi je lipo i svaki kraj i mjesto je posebno, ali ako ja ne vidim more blizu onda ajd bog!
E da moram još i ovo napisati. Moja prijateljica me otkantala, nogirala, odnosno odjebala! Zašto? Najprije njoj je počelo smetati što je spominjem u blogu…onda njoj je počelo smetati što pišem o nekim stvarima…onda je otkrila ??? i totalno me stavila na “ignore” !
A šta ja to pišem u blogu…npr kad sam sa planinarskom školom bila na Nanosu, napisala sam da me po noći uhvatila ona pjesma od T. Cetinskog – Ja noćas želim tvoje tijelo i stalno mi se vrtila u glavi kao da sam progutala taj CD. Pa normalno da je ta pjesma zasvirala u mojoj tikvi kad sam spavala pored Marina! Šta mi se trebao vrtiti u glavi reqiem od Verdija!!!
Za dva tjedna idem na Snežnik…veselim se Sloveniji kao i uvijek…
p.s. Ajajaj kako je Pauletić djelovao na mene…moram ga prestat čitat !
Kao utemeljitelj i bivši urednik Mosoraškog pristupa, u ime linkova što su dolazili s vaših stranica, molim da iz svojih tekstova izbacite ružne riječi i ostavite ljepotu stijene ako baš ne ide riječima. Pokažimo da smo iznad ovog intelektualnog zagađenja i banalnosti što je sada sveprisutna
Hvala na komentaru. Potpuno ste u pravu. Ovo je bio samo jedan pokušaj da vidim kako ljudi reagiraju na ovakav način pisanja. Ako sam vas time uvrijedila iskreno vam se ispričavam. Pozdrav